Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

(1)

Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Japanska nekrofilija u Americi.

Nemaš love, imaš osrednju ideju, ali itekako puno ljubavi prema eksploataciji i stila kojim krpaš rupe u naraciji? Nema frke – snimiš ‘Gun Woman’ i napravio si sjajan posao, jer Kurando Mitsutake, japanski redatelj koji je svoju novu priču smjestio u Las Vegas, maksimalno iskorištava sve potencijale.

A priča je zapravo tipični revenge – sadoseksualni manijak ubija suprugu doktora, koji potom prolupa, na tržištu bijelim robljem kupuje ženu koju pretvara u stroj za ubijanje pa kreće s bizarnim planom: sakriti oružje u skalpelom izrezbarenom tijelu svoje ‘komandosice’ pa je poslati ravno u osinje gnijezdo, gdje treba smaknuti nemezu prije nego iskrvari iz svojih rupa.

Glavni negativac, psihopat prepun para, neskriveno je oblikovan prema Sagawi Isseiju (sve što trebate znati o njemu imate u Povratku Žutog titla), heroina je renesansna japanska ljepotica Asami (ovdje uglavnom gola, ‘odjevena’ samo u gan), a sve zajedno – sjajni vizualni trip u moderni grindhouse!

(2)

Život, smrt i usamljenost na hrvatski način.

Evo što se dogodi kada sam skupiš novce, napišeš film, organiziraš snimanje i sve to posnimiš – pravo malo čudo, u ovom slučaju, jer kratki film ‘Poriluk na slatko’ (‘Leek Longings’) nešto je više od obične demonstracije volje i snage opreme. Redatelj (scenarist, kompozitor i montažer) Krešimir Ćuk vidno je inspiriran azijskim artom, svega od Pen-Eka do japanskih psiholoških horor-drama.

Naravno, nije da nema mana –  razvučen je, neke scene su pretjerano repetativne, a sama priča mogla je biti ispričana jasnije, s obzirom da pretpostavka baš i nije toliko moćna… Ali nema veze. ‘Poriluk na slatko’ ima atmosferu, talent, odlučnost i poruku iza sebe.

Uostalom, provjerite sami:

(0)

Japanski erotski art.

Zapakiran u kratki film, koji nije ništa drugo nego vizualna turneja kroz Toba International House of Hidden Treasures – SF Future Museum, tipični japanski hihokan, muzej seksualiziranih lutaka koji je živio od 1981. do 2000. godine. Turneju potpisuje Kyoichi Tsuzuki, fotograf i lovac na poslovično frikovite J-fenomene.

Riječ je, dakle, o kratkom filmu koji je zapravo snimka umjetničke instalacije zapakirana kao SF priča, pomoću naracije (uglavnom tekstualne) koja tu i tamo osvane preko snimaka plastičnih lutaka u cyber-porno izdanju, onda kada, kao dominantni ‘soundtrack’ cijele stvari, ne slušamo stenjanje i cvilež iz klasičnih japanskih pornića. Recimo to ovako – ‘Oh! Mikey’ susreće cyberpunk erotiku i distopijske motive budućnosti s inženjeringom nad ljudima koji odrastaju u svega tri godine i razmnožavaju se cijevima koje ‘presađuju’ spermu iz muškarca u ženu, kao i hermafroditskim kiborzima koji mogu zadovoljavati sami sebe.

Traje samo 14 minuta, ali sve to je prilično fascinantno u svojoj ‘drugačijosti’, jelte.

(0)

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

(0)

Kinez u AV svijetu.

LIK A: Što se događa s ovim gradom? Hong Kong umire!
LIK B: U krivu si. Ovaj grad je mrtav.

Da, nije ni Hong Kong što je nekada bio. Odbrojavaju se godine kada će ga matica Kina posve asimilirati, no identitet se već gubi, posebno filmski. Louis Koo, poznati HK glumac u svom redateljskom prvijencu jedan je od onih koji odaje počast staroj filmskoj produkciji svoga grada, ali to čini na novi način, usto putujući ravno u Japan! Novi ‘Naked Ambition’, snimljen u 3D-u, svojevrsni je nastavak/remake istoimenog filma Dante Lama iz 2003., u kojem je isti taj Louis imao glavnu ulogu! S istim motivima, piscem erotskih priča koji završi u porno industriji. Ovog puta, to je Chapman To, a cijeli projekt oslanja se o novi Cat III 3D boom, pokrenut filmovima ‘3D Sex and Zen: Extreme Ecstasy’ i ‘3D Due West: Our Sex Journey’.

Ideja zvuči kao nova verzija ‘AV’, no dok u Pangovom ‘AV’-u gomila tupana želi nešto poševiti pa odluči snimiti pornić s japanskom porno glumicom, ovdje skupina tupana odluči zaraditi lovu snimajući pornić u Japanu. A to je samo početak avanture, koja je manje-više istinski ludi i duhoviti vrtuljak. Štoviše, ovo je možda najrazuzdanija komedija (nikad boljeg) Chapmana Toa do sada – vizualno raskošna, spotovsko-skečevska epopeja o borbi jednog čovjeka za erekcijama unutar novog sustava orijentalne XXX zabave. Eksplozivno zabavno!

(0)

Putovanje u 1959. Slasno i prekrasno putovanje.

Yasujiro Ozu je tijekom karijere snimio mnoge urnebesne komedije, iako je na Zapadu poznatiji kao redatelj meditativnih drama o svakodnevici obiteljskog života Japana u postokupacijskoj tranziciji.

No čak i u komedijama, poput ove koju su u Udinama prikazali na friško restauriranoj kopiji, držao se istih motiva – komentara ‘pozapadnjačenja’ Japana nakon američke operacije, dolaska modernizacije u tradicionalnu nuklearnu obitelj i modeliranje pojedinačnog, ali i nacionalnog karaktera u doba velikh promjena.

Ništa drugačiji nije ni ‘Good Morning’, njegov prvi film u boji i još jedan prepoznatljiv primjer fantastične ‘tatami kamere’, koji ima sve dotične elemente, ali je usto još i jako duhovit. Itekako duhovit za japan 1959. – štoviše, sa silnim forama o prdenju i proljevu, ovo je jedan od najranijih primjera rafnirano isfuranog toilet humora za koji znam!

Film je to o dva brata, mlađem i starijem dječaku, koji odluče ne progovoriti ni riječ – kod kuće ili u školi – sve dok im roditelji ne kupe televizor. Sliedi urnebes. Pametan, šarmantan, vremeplovski neodoljiv.

(0)

Zli dvojnici iz Japana.

Ideja o dopplegangerima i dvojnicima koji nam zagorčavaju život u prezentu ne samo da nije nimalo originalna, nego je i pomalo aktualna, na potezu od prošlogodišnjeg Mikija Satoshija (‘It’s Me, It’s Me’) do novog Richarda Aoyadea (‘Double’). Ali ova japanska verzija klasičnog koncepta bila je možda najbolji, a svakako najzanimljiviji igrani film koji smo ove godine pogledali u Udinama. Unatoč narativnim rupama o kojima se raspravljalo danima nakon gledanja – jer svijet koji je Asato Mari saštrikala prema romanu Hojo Haruke ne samo da je neodoljivo mangoidan (čak i ako nema veze sa stripom), već je prilično inteligentan brainfuck s odličnim ritmom jezovitog trilera i idejama koje savršeno kombiniraju sve na potezu od drame do horora.

Priča je to o frustriranoj slikarici koja otkriva svoju dvojnicu, nakon što je policajac privede zbog krađe u supermarketu koju nije počinila – ne treba dugo da bi shvatili da i murjak ima dvojnika, puno agresivnijeg i nasilnijeg od njega samoga, kao i to da u Tokiju operira cijeli klub ljudi koji imaju problema sa svojim materijaliziranim ‘jinom’.

Stajliš, a osim očiju, pošteno zaposli i mozak. Verinajs.

(1)

U paklu je ekipa.

Opus Sion Sona oduvijek je bio hit and miss – ali svakako je daleko dogurao pjesnik koji je od amaterskih eksperimentalnih videa stigao do statusa savršene zakrpe u rupi nastaloj urušavanjem moderne japanske kinematografije. Kada se Miike okrenuo djeci, a ostatak ekipe doslovno spao na preživljavanje u uvjetima nestanka lukrativnog DVD tržišta, upravo je Sono dao ono što je Zapad tražio kada su u pitanju suvremeni filmovi Dalekog istoka – autohtone, urbane priče natopljene krvlju, obojene humorom i protkane poezijom koja varira od iritantnog baroknog kiča do savršeno pogođene egzistencijalističke melankolije. S pop twistom.

‘Why Don’t You Play In Hell?’ je, najkraće rečeno, u isto vrijeme tipični, ali opet i preporođeni Sono – dirljivo zabavni kaos koji kombinira parodiju na yakuza eigu s hommageom Fukasakuu, na temelju nostalgične posvete filmofilskom fanatizmu, upakiranom u proizvodu koji savršeno funkcionira i kao nabrijana vožnja za nove generacije, ali i kao kolažni tarantinovsko-kilbilovski trip u srce zlatne ere raspojasanih filmskih devedesetih. Možda zato što je scenarij napisan prije čak 15 godina, a tek je sada uspio zajahati Sonov val uspjeha i investitorsku pažnju?

Sve je tu – saga o klincima koji pokušavaju snimiti film, pa se putem upletu u rat gangsterskih klanova, nakrcana je crnim humorom i nekim od najboljih jakuza njuški ikada. Što biste još htjeli? Prekrasnu djevojku koja čereči usta bivšeg dečka ljubeći ga s komadima razbijene boce? Torpedo rigotine koji ispuni želju napisanu Bogu Filma? Gledajte, dobit ćete.

(0)