Izgubljen u svijetu reciklaže i prisjećanja bolje filmske prošlosti, Jackie Chan se nakon novog ‘Božjeg oklopa’ ponovo vraća jednoj staroj ljubljenoj franšizi – ali hej, tu je i twist: za razliku od urnebesnog kung fu raspašoja našeg djetinjstva, ‘Policijska priča’ snimljena 2013. jest ne baš duhoviti, pseudomračni, moderni akcijski triler koji je ustvari drama. Pokazuje tu Jackie i pod stare dane borilačke vještine, trči, skače i udara, ali i glumi.

I znate što? Uopće nije loše. Nije super, sa scenarijem razbacanim kao da je netko polijepio tri filma u jedan, od cage fighting akcića do ‘Rashomona’, ali nije ni loše.

‘Police Story’ režirao je Sheng Ding, poznat po ‘Little Big Soldier’, a Jackie se, sada u mandarinskom setingu, nađe u ‘Umri muški’ situaciji, boreći se sam protiv skupine otmičara, u klubu u kojem jedan od taoca i njegova kćer. Slijedi zabava s tradicionalnim ha-ha making ofom na odjavnoj špici.

(0)

Slijepi moderni Sherlock Holmes, kako ga vidi Johnnie To.

Kakva kamera! Svakim novim filmom, Johnnie To ide dalje u podsjećanju na to koliki je majstor stila i atmosfere kadra, držeći tehnički aspekt priče pod apsolutnom kontrolom čak i kada snima ovakvo nešto – ovakvo u smislu da nikakva fotografija i nikakav stil ne mogu pomoći kreveljenju.

Da, Johnnie To se u svojoj cikličkoj karijeri, nakon što je stvorio remek-djelo ‘Drug War’, opet okrenuo domaćem masovnom tržištu pa snimio pomaknutu romantičnu priču upakiranu kao moderni krimić laganog retro štiha, s ekscentričnim slijepim cugerom, ali i detektivskim genijem (Andy Lau) kojem pri istrazi pomaže zgodna žena (Sammi Cheng) spremna na bolne rekonstrukcije nalik na duhovitu verziju onih viđenih u ‘The Bullet Vanishes’ – duhovitu često u smislu hrvatskih sitkoma.

Oku lijepo, ali zbog stalnog prenemaganja, preglumljavanja i histerije, kao i potpuno promašenog scenarija, uglavnom naporno iskustvo.

(1)

Ronny Yu u svijetu povijesne epike.

Novi Ronny Yu! Da, isti onaj Ronny Yu koji je režirao ‘Bride Of Chucky’, ‘Freddy vs Jason’ i ‘Fearless‘, već neko vrijeme snima kod kuće, a ovog puta (njegov prvi film nakon sedam godina!) uhvatio se dobrog starog folklora, povijesnog fajta koji je legao kao naručen na zatvaranje festivala. Iskreno, odavno sam izgubio strpljenje za kostimirane ratničke epove iz Azije, ali ovaj me dobio prvenstveno zato što ne traje šest dana, već, vjerovali ili ne, normalnih 90 minuta! Taman!

Nije spektakularno dobar, ali nije ni loš – Yu se dosta mediokritetski, ali gledljivo i kompaktno hvata Kinezima legendarne sage o obitelji Yang, sedam sinova koji spašavaju oca iz ruku neprijatelja, dok krv teče potocima. Solidna zabava, a i fini start za one koje zanima priča o Yangovima, dominantna u povijesnoj akciji Kine i Hong Konga.

(0)

Kineski partizani.

Najavljivali su ga kao kineski vestern, što ima smisla ukoliko su vam konji i prerijski ambijent osnovni preduvjet žanra. No za nas koji smo se u životu nagledali sličnih uradaka, ‘An Inaccurate Memoir’ prije svega je moderni kineski ekvivalent klasičnog partizanskog filma – smješten u dane japanske okupacije, film govori o skupini lopova i bandita koji u sukob s okupatorima prvo ulaze zbog love, a zatim ih hvata i domoljubni virus.

Nastao kao jedan od mnogih filmskih izdanaka kineskog retro-nacionalizma, ovaj uradak Yanga Shupenga nažalost nije baš toliko atraktivan kao što se čini na papiru – akcije ima, ali je kilava (osim sjajne scene u podzemnim tunelima), a kreveljenje i rastezanje između nije baš dobra spona za trenutke pucačine i eksplozije.

Odgledali, ali dobar dio skoro pa odrijemali.

(0)

Jedan od najproduktivnijih i najrazvikanijih redatelja bogate kinematografije Hong Konga, legendarni Herman Yau, govori o svojim blockbusterima i klasicima za odrasle CAT III, prošlosti i novoj snazi kineske kinematografije (intervju je izvorno objavljen na Tportal.hr)

Njegov ‘najozloglašeniji’ uradak, remek-djelo eksploatacijskog azijskog filma ‘Ebola Syndrome’ (1996), mogli smo prije nekoliko godina gledati i u Zagrebu na velikom platnu Subversive Film Festivala. No ovaj Cat III (‘samo za odrasle’) klasik tek je kap u moru više od 100 filmova koje potpisuje Herman Yau, autor naslova kao što su ‘The Untold story’, ‘Troublesome Night’, ‘Turning Point’…

‘Ip Man: The Final fight’, novi uradak Hermana Yaua i nastavak hita ‘The Legend Is Born – Ip Man’, prikazan je nedavno na Far East Film Festivalu u Udinama (i osvojio treću nagradu po glasovima publike!), gdje smo proslavljenog redatelja uhvatili za kratki razgovor. Yauova priča o učitelju Brucea Leeja već je peti film snimljen o njemu u posljednjih nekoliko godina.

Zašto je baš ta priča uzela maha?

‘Odgovor je jednostavan – zbog komercijalnog uspjeha prva dva’, kaže Yau, nastavljajući:

‘U neku ruku, ja sam oportunist, jer iskorištavam priliku kako bih mogao snimati. Naime, sve dok se držim Ip Mana kao glavne teme, uz nju mogu u film staviti što god želim, sve što bi ispunilo moje unutarnje želje. Sve dok snimam ono što sam obećao ulagačima, mogu raditi što želim – dok se držim zadanog lika, mogu se igrati s prikazivanjem povijesti Hong Konga i sl. Investitore zanima samo akcija. I uspjeh na kinoblagajnama, naravno.’

Je li ‘Ip Man: The Final fight’ bio uspješan?

U Hong Kongu jest, ali u Kini nije.

Jeste li gledali ostale verzije priče, prvu franšizu s Donniejem Yenom i novu Wong Kar Waija?

Vidio sam ‘The Grandmaster’ Wong Kar Waija, ali tek kad sam već snimio ‘Ip Man: The Final Fight’. Kar Wai je postprodukciju tog filma radio u istom studiju u Tajlandu kao i ja! I jako se žurio, jer je preksutra imao premijeru. No prije snimanja svog filma, gledao sam obje verzije Wilsona Yipa.

Što bi bile glavne razlike između Vaše i njihovih verzija?

Wilson je moj dobar prijatelj, a njegovi su filmovi više akcijski. Ja sam želio naglasiti ljudskost.

Prvi film režirao sam 1986., a iste sam godine počeo i kao snimatelj. No moji prvi filmovi nisu bili dobro primljeni, a zbog loše prođe na kinoblagajnama, prestao sam se baviti režijom na tri godine. Usredotočio sam se na snimanje. Tri godine kasnije počeo sam režirati svoj drugi film, ‘Don’t Fool Me’. Srećom, dobro je prošao i zaradio, imao je velike zvijezde, Andyja Laua i Tonyja Leunga i sve je to pomoglo da ustoličim svoju redateljsku poziciju.

Koliko ste do danas snimili filmova?

Sve zajedno, kao redatelj i snimatelj, više od stotinu.

Kad usporedite stare dane kinematografije Hong Konga s današnjim stanjem, što se najviše promijenilo?

Danas je aktualna debata oko lokalnog i… rekao bih stranog, ali to bi bilo pogrešno pa recimo ‘nelokalnog’. Nekad smo snimali filmove za lokalnu publiku, a sada za ‘nelokalnu’. To jest problem, ali ne toliko ozbiljan kao što neki govore. Kad Hollywood snima filmove, ne razmišlja samo o publici u svojoj regiji. Naravno, u Americi ima dovoljno ljudi da filmska industrija može preživjeti, ali u Hong Kongu imamo manje ljudi. Kada bi redatelji htjeli zadovoljiti samo tzv. lokalnu publiku, onda možete snimati samo one filmove koji imaju lokalni budžet. Velike produkcije moraju se realizirati tako da zadovolje i publiku u Kini.

Postoje redatelji koji i danas ‘propovijedaju’ snimanje HK filmova za HK publiku, poput Johnnieja Toa, npr. Jeste li i Vi jedan od njih ili je ‘Ip Man’ bio trenutak kada ste se prodali? (smijeh)

Filmovi namijenjeni prvenstveno publici u Hong Kongu uvijek su dobrodošli, ali ja osobno nisam u poziciji reći da sam ovo ili ono. Jednom kad je film snimljen, publika je ta koja interpretira tvoj rad. Naravno, ti imaš priliku braniti svoje djelo, ali zadnja riječ nije tvoja, nego publike.

Vi ste jedan od kraljeva, ako ne i kralj kinematografije Cat III. Tijekom devedesetih snimili ste nekoliko klasika, no koliko su oni bili komercijalno uspješni?

‘Ebola Syndrome’ na kinoblagajnama nije bio toliko uspješan, ali ‘The Untold Story’ dobro je prošao. U onim regijama u kojima nije bio zabranjen, naravno. Upravo je uspjeh ‘The Untold Story’ zaslužan za snimanje ‘Ebola Syndromea’.

Svi ti Cat III filmovi prikazivali su se u kinima? Ili su neki od njih bili namijenjeni ‘izravno-na-DVD distribuciji’?

Svi su moji filmovi bili u kinima, iako su na nekim tržištima izišli samo u videotekama, poput tržišta SAD-a i Europe.

Znači li oznaka Cat III da je sve dopušteno ili unatoč njoj imate posla s cenzorima?

Neke stvari ostaju zabranjene unatoč etiketi. Primjerice, prizor penisa u erekciji ne može proći ni s oznakom Cat III. Tako da potpune slobode nema.

A kada je nasilje u pitanju?

Također je ograničeno. Npr., hongkonške verzije ‘The Untold Story’ i ‘Ebola Syndrome’ u distribuciju su išle rezane, prvi s izbačene četiri minute, drugi s oko tri. Iako nose oznaku Cat III, neke su scene morale biti izrezane.

Naravno da bih promijenio neke stvari, ali kada danas gledam ‘The Untold Story’, čini mi se kao da je to nečiji tuđi film. Nije da poričem da je to moj film, štoviše, sretan sam da sam jednog dana u svojoj karijeri bio u prilici snimiti takav film, ali od tada je prošlo već 20 godina. Nekidan sam čuo da je Bob Dylan rekao da mu se, kada danas čuje ‘Blowin’ in The Wind’, čini da je to nečije tuđe djelo. Dijelim isti osjećaj. Kad gledam ‘The Untold Story’, imam isti dojam, a zanimljivo je da ga ima i Anthony Wong. Gleda sebe na velikom platnu, a čini mu se da gleda neku drugu osobu. Dakle, ne poričem da sam snimio te filmove i sretan sam što jesam, ali nakon svih tih godina, osjećam se kao da je to nečije tuđe djelo.

Biste li snimili remake da se ukaže prilika?

Radije bih snimio novu priču. Nisam siguran da bih pristao na remake. No i dalje me zanimaju tzv. ekstremni filmovi pa ako dobijem dobru priču, neću je odbiti, makar bila ekstremna.

Posljednjih nekoliko godina niste snimili nijedan Cat III film, zadnji je bio negdje 2008., ako se ne varam…

Da, ‘Gong Tau’. I ‘Whispers And Moans’ nosio je oznaku Cat III.

Planirate li se vratiti takvoj produkciji ili je ‘Ip Man’ obilježio početak nove faze Vaše karijere?

Upravo sam završio snimanje jednog horora u 3D-u. Taj će film najvjerojatnije biti Cat III. Sad sam u procesu postprodukcije, a nakon toga, ako sve bude išlo po planu, počinjem snimati detektivsku priču s duhovnim elementima. Bit će duhova, ali neće biti Cat III.

Bit će komercijalniji?

Svaki moj film ima namjeru biti komercijalan. Publika plaća gledanje filmova pa kad kažem da želim da moj film bude komercijalan, to znači da želim da ga pogleda što više ljudi. Ne snimam filmove zato da bih ih sam gledao kod kuće. Nije mi važno hoće li publika reći da je film dobar ili loš, sve dok potroši vrijeme na gledanje mog filma, ja joj se iskreno zahvaljujem.

(1)

Wong Kar Wai i njegov Ip Man.

U moru filmova o učitelju Brucea Leeja, njegovom usponu u svijetu borilačkih vještina, sukobima s konkurencijom i teškom životu pod japanskom okupacijom, pojavio se i onaj najpretenciozniji, s potpisom majstora čija je karijera, slučajno ili ne, krenula po krivu onog trena kada se razišao s Doyleom. Srećom, ‘The Grandmasters’ jest gledljiviji od ‘My Blueberry Nights’, ali stvarno ne kužim zašto smo ga trebali čekati čak šest godina? Jer ono što smo dočekali uopće nije toliko dobro koliko bi trebalo biti. Ne toliko koliko smo se nadali.

‘Matriksoidni’ identitet koji smo gledali u teaseru zapravo je samo prva scena (plus jedna malo kasnije), a ono što slijedi jest dva sata slow motiona, poetskih fajtova, likova koji govore u ‘duhovnim parolama’ kakvih se ne bi postidio ni jedan Lao Tzu, ponešto melodrame, lijepih slika, melankolije i retro-romantike, ali iako sve to samostalno nije loše, u cjelini je naporna papazjanija svih tih elemenata na jednom mjestu.

‘The Grandmasters’ nije užasan, ali izgleda kao da je mali Ivica lopatom zagrabio opće motive Kar Waijevog opusa pa ih nabacao na jednu hrpu, u pokušaju da snimi vongarvaijevski pogled na Ip Mana. Ali ajde, lijepo je vidjeti uvijek sjajnog Tonyja Leunga. I Zhang Ziyi, naravno. Ali kad je film kao film u pitanju, bilo koji dan biram Donnie Yena.

(0)

‘Božji oklop’ u 21. stoljeću.

Velik, raskošan, šaren, bogat CGI-jem i humorom – Jackie Chan vratio se svom svojoj franšizi iz osamdesetih i liku po imenu Asian Hawk, kradljivcu umjetnina i arheoloških iskopina koji se s pravom nazivao i ‘kineskim Indianom Jonesom’. Onako kako je prvi ‘Božji oklop’ dobrim dijelom također bio za djecu, tako je i ovaj, ali za neku drugu djecu, djecu CGI-ja, iPhonea, spektakla i 3D-a. Onaj na kojem smo odrasli jest bio igrani crtić, ali crtić koji smo gledali kao klinci – sada novu vrstu igranog crtića gledamo kao stari konji. I kako to izgleda?

Pa, ‘Chinese Zodiac’ počinje sjajno, štoviše, prvih pola sata su odlični, moderni, razigrani heist movie za sve generacije, duhovit, nabrijan, frenetičan – razlog za veselje! Jackie Chan se vratio! ‘Božji oklop 3’ ima smisla! Kakva avantura!
No onda se pogubi, na trenutke postane turbo-infantilan, u priču uvede hrpu stranaca koji očajno glume, pokojeg klišeizirano pirata pa čak i klasične komade nikad popularnijeg antizapadnjačkog nacionalizma. Kakav li je napad ludila imao onaj tko je u scenarij odlučio ubaciti dugu, iscrpnu i posve nepotrebnu scenu bizarne povijesne i geopolitičke rasprave o opijumskom ratu, usred svega toga?

Šteta. Jer, ova priča o novoj jurnjavi za zlatom, slikama i nacionalnim blagom Kine imala je puno potencijala. OK, jasno je da Jackie Chan u 2011. više ne gine za kaskaderske egzibicije o kojima će se pričati desetljećima kasnije, iako su koreografije fajtova i dalje zabavne, pretjerivanju sa žicama unatoč. Ipak, strast starog ‘Božjeg oklopa’ ostala je dijelom povijesti i nikada se neće ponoviti (ma koliko hommagea legendarnoj sceni sa žvakaćim gumama stavili unutra), ali najveći problem ipak se da riješiti: da netko ovih dva sata skrati na dobro probranih osamdesetak minuta, dobili bi dobru akcijsku komediju. Ovako nam ostaje rastegnuta papazjanija za multiplekse.

(1)

Jedan od najboljih filmova 2012.

Kako ulazimo dublje u 2013., dolazimo i do onog dijela godine kada nadoknađujemo propušteno iz prethodne – a ako se pitate odakle početi, onda je to jedan od filmova koji je svakako zaslužio upasti na listu najboljih u 2012., vrhunski indie triler snimljen elegantnom oštricom i s atmosferičnim noireom jednog Toa, ali s potpisom gospodina po imenu Cheng Ee, koji ne dolazi iz kantoneškog Hong Konga, već iz mandarinske Kine.

‘Lethal Hostage’ je vrhunsko iznenađenje – podijeljen na nekoliko poglavlja, film se bavi s nekoliko otmica, pokojim ubojstvom, istragom, transnacionalnom narko mafijom i slučajnim susretima navedenih elemenata.

Genijalno snimljen, s kamerom koja hvata kadrove vrijedne rame na zidu, ovaj dragulj daje nadu u budućnost kinematografije koja će daleko dogurati bude li počela raditi stvari kakvih je u Hong Kongu sve manje i manje.

(0)

Zhang Yimou i Christian Bale o zločinima u Nankingu.

Iako smo sve o masovnim zločinima počinjenima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata naučili još u školi, o onome što se tada, jednako šokantnih proporcija odvijalo u Aziji u ovom se dijelu svijeta zna jako malo. No Kina i saveznici već neko vrijeme, knjigama kao što je sjajna ‘The Rape Of Nanking’ ili filmovima poput ‘Black Sun: The Nanking Massacre’, ‘Nanjing! Nanjing!’, ‘Nanking’, ‘Don’t Cry, Nanking’…, pokušavaju svijet podsjetiti na jednu od najcrnjih epizoda u novijoj ljudskoj povijesti, onu koja se dogodila kada je militaristički Japan okupirao Nanking pa izveo ne samo genocid epskih proporcija, već i višemjesečno serijsko silovanje 20.000 žena i djece.

Nakon niza spomenutih filmova, koji su svaki na svoj način (o eksploatacije Tun Fei Moua do impresivnog arthousea Chuan Lua) obrađivali ovu mračnu temu, eto i naslova koji bi mogao imati najveći utjecaj na Zapad, posebno sada, kada stari duhovi svađe dovode Kinu i Japan na rub pravog novog rata – ‘The Flowers Of War’ je epika o Nankingu s potpisom Zhanga Yimoua (‘Hero’, ‘House Of Flying Daggers’) te s Christianom ‘Batman’ Baleom u glavnoj ulozi, onoj američkog mrtvozornika koji se nađe u okupiranom gradu pa odluči pomoći žrtvama glumeći svećenika.

‘The Flowers Of War’ je, dakle, totalno drugačiji od drugih, prijašnjih upliva u priču; veliki mainstream film za multiplekse, prepun slow motiona čak onda i kada je on posve nepotreban, grandiozne epike i emocija, da ne kažem patetike. Generalno dosadnjikav i preušminkan, ali OK u svojoj vlastitoj niši, kao komercijalna propagandna zabava, s majstorski režiranom akcijom i razvučenom dramom ispresijecanom čak i natruhama humora. Ni Hollywood to ne bi drukčije.

(1)

Kinez na detektivskoj baušteli u Tajlandu, drugi put.

Kao i mnogi drugi filmovi iz radionice Oxidea Panga, prvi ‘The Detective’ vrludao je između dva ekstrema, genijalnog i posve promašenog, između sjajnog stila, savršene atmosfere i fine doze komičnosti uranjane u klasični old school detektivski triler te iritantne ridliskotovske šizofrenije, razvučenosti i pretjerane dizajniranosti stvari koje bi daleko bolje funkcionirale sirove. No zahvaljujući snazi dobroga, rezultat je bio prilično dobar filmić, očito i dovoljno velik hit da smo sada, četiri godine kasnije, dobili i nastavak.

I kakav je?

Ponovo smo u Tajlandu, ponovo s odličnim Aaronom Kwokom i istom ekipom u sedlu – rezultat je stoga poprilično sličan prvom dijelu, ali ovog puta Kwok kao simpatično smušeni, ali sposobni privatni detektiv Chan Tam istražuje serijska ubojstva zajedno s policijom, gradeći kroz film radnju koja je daleko zbrčkanije ispričana (u kraćoj minutaži od prvog nastavka), s još više glupavog humora i žvake.

Iako slabija i manje potencirana, sočna atmosfera je i dalje tu (s posve drugačijom fotografijom) pa ako se mene pita, nema boljeg filmskog gradiva za ljeto od hongkonških krimića čija s radnja odvija u uzavrelom, znojnom, prljavom i uvijek egzotičnom Bangkoku. Zbog toga sam spreman i preboljeti mnoge negativnosti cjeline.

(0)