FEFF 17: 0.5 MM

Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ’0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

Izložba

Romantična komedija za muškarce.

Tako je prodaju, a to stvarno i jest  – Steffen Haars i Flip Van der Kuil, autori remek-djela i nepobitnih klasika filmske umjetnosti ‘New Kids Turbo’ i ‘New Kids Nitro’ ovim su filmom nastavili niz uvredljivih anti-PC komedija iz samog srca nizozemskog ludila, samo na nešto drugačiji način. ‘Bros Before Hos’ nije toliko razuzdan, ali jest sjajan – toliko da sam ga bez problema odgledao dva puta.

A o čemu je? O polubraći od kojih jedan kara sve što hoda, a drugi pati od nejebice; zajedno su u djetinjstvu sklopili pakt kojim su se obvezali da nikada neće biti u vezi, a žene će tretirati samo kao prolaznu zabavu. No onda se obojica zaljube u istu djevojku…

U pozadini je i žutotilovski komad nostalgije; glavni lik radi u umirućoj vidoteci, utopljen u svijet osamdesetih, opsjednut svojim najdražim filmom svih vremena – prvim ‘Rambom’, koji u šarmantnom finalu pretvaraju u urnebesnu kazališnu predstavu. Gledajte, ne znam što bih vam drugo rekao.

They drew first blood!!!

Broz bifor hoz!

Aha, sise.

Zombi dabrovi, a što drugo?

Aha, zombifikacija svega ide dalje – ‘Zombeavers’ mi je zapeo za oko na ovogodišnjem Berlinu, gdje se prodavao kroz raskošno reklamiranje u prestižnim filmskim magazinima. Nešto kao ‘Wolfcop’ u Cannesu, a ova dva filma, osim činjenice da je riječ o B-horor komedijama koje su na velikim festivalima demonstrirale tržišnu snagu B-horor komedija u 21. stoljeću, dijele još toga – oba su tu negdje, oko 70 minuta trajanja, s konceptom koji bizarno zvuči na papiru, a još se bizarnije gleda na velikom platnu i malim ekranima. Ali ‘Zombeavers’ šiša svoju vukodlačnu varijantu s daleko većom količinom zabave po kvadratnoj minuti!

‘Zombeavers’ nas upoznaje s tri mršave, seksipilne američke studentice koje su vječno u badićima ili donjem rublju, dok odmaraju u i oko kuće na jezeru – naravno, premisa koja je toliko puta eksploatirana nastavlja se eksploatirati po poznatoj špranci, a rezultat je urnebesna debilana sa sjajnim hormonalnim dijalozima, odrezanim stopalima, tinejdžerskim ljubavima i efektima koji su izravna posveta lutkama osamdesetih. Štoviše, redatelj Jordan Rubin otkriva da je bio inspiriran ‘Gremlinima’ i ‘Monstrumima čupavcima’, a unajmio je Marka Rappaporta da izradi animatroniku, onako kako je to dotični činio na ‘Army Of Darkness’ i ‘Killer Clowns From Outer Space’.

Sve to snimljeno za jako malo novca, ali s jako, jako puno učinka.

Zombi dabar!

Zombi čovjek-dabar!

Vulfkap

Policajac, a vukodlak.

Ako se ‘WolfCop’ ima po čemu hvaliti i zauzeti značajnije mjesto u filmskoj povijesti, onda je to činjenica da je riječ o prvom i za sada jedinom ‘vukodlačnom filmu’ u kojem prva transformacija započinje s krupnim kadrom pretvaranja ljudskog penisa u dlakavi međunožni instrument čovjeka-vuka! S obzirom da se to dogodi negdje oko 22. minute, do tada vas film drži u uvjerenju kako je riječ tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je ove godine u Cannesu, reklamirajući se na duplericama prestižnih filmskih magazina, otkrila dvije stvari: to da su autori novce odlučili potrošiti na marketing, prije nego na glumce i skuplju produkciju, kao i to da je ‘WolfCop’ B-hype godine.

Opravdan?

Kanadska horor-komedija funkcionira kao stari izravno-na-VHS uradak podebljan stripovskom estetikom, iako je igrao u kinima (!), a čušpajz šala i gorea gradi se iz klasičnog temelja: glavni antijunak, policajac-alkoholičar, jedan se dan probudi s pentagramom na trbuhu te impulsima, čulima i apetitom vuka. E sad, iako sve to traje svega 88 minuta, dobrih, duhovitih, zanimljivih i originalnih ideja nema ni za njih 8. Nije grozan, glup ili naporan, dapače – riječ je tek o simpatičnoj niskobudžetnoj zajebanciji, koja je imala potencijala biti novim retro-klasikom, ali je ispala kao prosječan pilot za TV seriju. Na Sajfaju.
(drugi dio je već na špici najavljen za 2015. pa nije ni čudo…)

Ljubav

Menstruacija

Good Morning

Putovanje u 1959. Slasno i prekrasno putovanje.

Yasujiro Ozu je tijekom karijere snimio mnoge urnebesne komedije, iako je na Zapadu poznatiji kao redatelj meditativnih drama o svakodnevici obiteljskog života Japana u postokupacijskoj tranziciji.

No čak i u komedijama, poput ove koju su u Udinama prikazali na friško restauriranoj kopiji, držao se istih motiva – komentara ‘pozapadnjačenja’ Japana nakon američke operacije, dolaska modernizacije u tradicionalnu nuklearnu obitelj i modeliranje pojedinačnog, ali i nacionalnog karaktera u doba velikh promjena.

Ništa drugačiji nije ni ‘Good Morning’, njegov prvi film u boji i još jedan prepoznatljiv primjer fantastične ‘tatami kamere’, koji ima sve dotične elemente, ali je usto još i jako duhovit. Itekako duhovit za japan 1959. – štoviše, sa silnim forama o prdenju i proljevu, ovo je jedan od najranijih primjera rafnirano isfuranog toilet humora za koji znam!

Film je to o dva brata, mlađem i starijem dječaku, koji odluče ne progovoriti ni riječ – kod kuće ili u školi – sve dok im roditelji ne kupe televizor. Sliedi urnebes. Pametan, šarmantan, vremeplovski neodoljiv.

PEE MAK

Najgledaniji tajlandski film svih vremena.

Bangjong Pisanthanakun proslavio se sa ‘Shutter’ i svojim pričama u obje ‘Phobije’ – stoga nije čudno da je pokoju godinu kasnije kompletnu glumačku ekipu iz ‘Phobije 2’ prebacio u tko-zna-koju-po-redu priču o duhu koji je obilježio tajlandsku tradiciju i kulturu, ne samo u pričama, već i u više od 100 filmova, TV serija, kazališnih predstava… ‘Nang Nak’ jedan je od prvih na Zapadu razvikanijih uradaka s temom ratnika koji se vraća u selo svojoj trudnoj ženi, ne bi li potom shvatio da stvari nisu kakvima se čine.

Pisanthakuov ‘Pee Mak’ oborio je sve rekorde gledanosti zbog kristalno jasnog i genijalnog recepta – bio je to prvi put da je netko spojio tradicionalni ghost story s komedijom, zbog čega je film oborio sve box office rekorde, u medijima bio gotovo svakodnevno i postao jednim od najvećih filmskih fenomena u povijesti Tajlanda!

No dok horora gotovo i nema, humor je daleko od zlatne ere tajlandskih komedija, dijelom zaključan u kulturne kodove i lokalne fore, a dijelom preblizak kreveljenjima viđenjima na potezu od hrvatskog zabavnog programa na TV-u do kineskih blockbustera u multipleksima, a iako nije grozan – zna čak ponekad i nasmijati – daleko je od nečega što bismo preporučili za neizbježno gledanje. Svim zarađenim milijunima unatoč.

Teške boje

Medicina s Paz de la Huertom i puno krvavih skalpela.

Sa soundtrackom između Tima Burtona i komedije, vizualnom poetikom između full frontal golotinje i gorea te s mješavinom seksploatacije, slashera i noirea, ‘Nurse 3D’ je jedan uistinu čudan miks – nimalo originalan na razini priče i motiva, ali svakako miks kakav dugo nismo dobili. Posebno ne u ovakvom omjeru. Naravno da film vjerojatno ne bi ni našao poštenu publiku da u njemu glavnu ulogu ne igra čuvena glumica Hallmark melodrama i čedna zvijezda dječjih animiranih filmova Paz de la Huerta.

Čije je međunožje ovdje propisno servirano. Da bude jasno zašto su joj dali posao – dama glumi seksualnu predatoricu u doslovnom smislu tog pojma; kao lezbijka, postaje opsjednuta zgodnom mladom plavokosom medicinskom sestrom, kolegicom koja dolazi u njezinu bolnicu, a usto je i serijski ubojica specijaliziran za ubijanje muškaraca spremnih zbog napaljenosti riskirati moral, brak, ugodnu radnu atmosferu…

Iako je, iskreno, promotivni plakat na kojem Paz jaše golemu injekciju bolji od cijelog filma, ovaj jeftini, ali zanatski solidno odrađeni komad old school trilera upravo je ono što treba biti – jebeno zabavna vožnja kroz sise i krv. A što biste vi? Lesija?

Vulva na vulvu

Ijuju, sise!

Dvije nindže (ostalih sedam i pol nisu ovdje)

Erotska akcijska ninja komedija iz ranih devedesetih!

A jedina stvar bolja od groznih američkih ninja filmova iz ranih devedesetih je – grozna parodija na grozne ninja filmove iz ranih devedesetih!

’9 1/2 Ninjas!’ je, kao što mu samo ime kaže, ne samo parodija na ninja klasike, već i parodija na ‘Devet i pol tjedana’. Aha. Prvi i jedini film Aarona Barskyja, snimljen godinu dana nakon što je dotični radio kao asistent režije na ‘Pretty Woman’. Napominjem to samo zato jer ne mogu vjerovati da je netko tko je na bilo koji način radio na filmu mogao snimiti nešto… ovakvo. Kakvo?

Ako vam je do jedinstvene mješavine gađenja i zabave, ’9 1/2 Ninjas!’ je uistinu neopisivo neduhovit i iritantan, do te mjere da su prosječne hrvatske komedije čisti Larry David u usporedbi s ovim. Pripremite se na kolaž zastrašujuće loših skečeva izgrađenih oko klasika holivudske produkcije i standardnih klišeja: parodije na ‘Wall Street’ miješaju se s idiotskim motivom ninji, poveznicom za središnju ljubavnu priču. Naravno, podloga je i ‘Devet i pol tjedana’, s ninja obukom kao zamjenom za klasični romantični seting, a iako se reklamira kao ‘erotska akcijska ninja komedija’, seksa skoro-pa-da-nema (baš kao ni komedije… a i ninje su diskutabilne) – ovo je ipak B-šrot za klince koji mentalno tek izlaze iz 80-ih pa će poslužiti i pokoji bikini i gola sisa. Ali hej, drkali smo 1991. i na jadnije stvari…

Conopoly!

Nudlsi su najbolji pod tušem

Dobrodošli u klub

Sado-mazo i Hitoshi Matsumoto.

Matsumota, suverenog kralja japanske komedije, nakon igranog kino-triptiha ‘Big Man Japan’/‘Symbol’/‘Scabbard Samurai’ optuživali su da igra uvijek na istu kartu – sa svojim četvrtim igranim filmom, kao da je odlučio svima dokazati da nije one trick pony pa već s prvim sepijastim kadrovima i tempom pomaknute drame demonstrira da može i želi drugačije. ‘R100′ je, drugim riječima, posve drugačiji film od svih koje je Hitoshi Matsumoto do sada snimio, možda najveći odmak od koncepta skeč-komedije te čista demonstracija sile u ešalonu nadrealnog noir trilera s elementima apsurdne komedije.

Ono što je očito kod ‘R100′ jest to da je manje duhovit od svih Matsumotovih prethodnika – namjerno ili ne, film nije toliko komedija, koliko razigrani kulturno-seksualni komentar te još jedan neobični eksperiment naracije i stila, saga o običnom muškarcu (glumi ga Nao Omori, poznat i kao Ichi) koji se uplete u tajni sadomazohistički klub, s metafilmskim komadićima i standardno pomahnitalom drugom polovinom, kada nadrealni pedigre autora biva posve pušten s lanca.

No to što nije duhovit, ne znači da nije dobar – ‘R100′ je, ponavljam, drugačiji unos u opusu, svjež, bizaran, blesav, razigran, tmuran i čudan. Jedan od onih modernih japanskih filmova koje ne smijete zaobići.

Prosječan dan u uredu

Zakuska

Komodo zmaj

Biznis, tropi, seksualni kult i jedan Van Damme.

Šest je godina prošlo otkada je JCVD sa ‘JCVD’ pokazao da zna glumiti – ipak, vrlo se brzo sunovratio natrag u bezdan nebitne B-produkcije, a negdje usput uvjerili su ga da može biti i duhovit. Barem namjerno duhovit, jer još smo u ‘Krvavom sportu’ plakali od smijeha na Van Dammeove humiristične eskapade. Manje namjerne.

Taj netko bio je stanoviti Rob Meltzer, koji je lani snimio ‘Welcome To The Jungle’, komediju koja nije smiješna, ali srećom nije ni negledljiva, taman dovoljno zabavna da bezbolno možemo provjeriti komičarske sposobnosti junaka našeg djetinjstva. U ovoj sagi o team buldingu marketinških stručnjaka zatočenih na otoku s ubojitim tigrovima i manje ubojitim zmijama, ali itekako ubojitim poludjelim homo sapiensima, Van Damme je stručnjak za preživljavanje u divljinu.

Nažalost, u filmu ga ima sve zajedno možda 5 minuta pa kada ode jedini razlog za gledanje ostaje ponešto kreveljenja i dvije solidne fore na 90 minuta kilavosti.

Kad uredski štakori postanu indijanci

Tigar i zmaj