Kako se gradio luksuzni Seul i koliko je okrvavljenih sjekira zavitlano putem?

Odgovor: naporno i puno. ‘Gangnam Blues’, poznat i pod nazivom ‘Gangnam 1970’, razuzdana je eksploatacija post-PSY-jeve popularizacije luksuznog dijela glavnog grada Južne Koreje, a koji je do prije nekog desetljeća bio tek polje puno blata i trave.

Naravno, mafija se pozabavila građevinskim čudima i noćnim životom, no da bi Gangnam i njegov Style danas bili to što jesu, morali su proći kroz ‘blues’, a u ovom slučaju, on je priča o dva pobratima koji završavaju u suprotnim bandama tijekom poptunog kaosa korupcije, a koja kombinira prljavu politiku, egzekucije i blaže nasilje sa seksom, ucjenom i zabadanjima noževa u leđa, prenesenim i doslovnim.

Isto niže i film Yoo Haa (‘A Dirty Carnival’), koji je impresivno nasilan i poprilično zabavan, iako počinje pomalo čudno, nespretnog tempa i ne baš pretjerano visoke produkcije kada je retro-rekonstrukcija u pitanju. Izvrstan način za popuniti rupu zvani ‘moderni azijski gangsterski film’ – nije među najboljima, ali je itekako gledljiv.

(2)

Čuda su moguća!

Jer, ‘The Wicked’ je pravo malo čudo – korejski redatelj Yoo Young-seon snimio ga je sa samo 10.000 dolara (slovima: deset tisuća dolara!) u svega deset dana (!), a film izgleda… pa, kao da je koštao nekoliko milijuna, tj. baš & upravo kao ‘normalni’ film. Ovo nije ni Bore Lee, ni found footage ušteda, nego psihološki triler spreman ozbiljnu distribuciju.

Nije da nema mana, ali one su uglavnom detalji unutar same priče (pomalo nemušto miješanje nadnaravnog i tipično kriminalnog), dok se cjelina gleda kao sočni komad psihološkog trilera, priče o djevojci koju šefica i kolege sustavno maltretiraju na poslu. Kada se jednog dana okladi o rezanje prstiju, počinje psihopatološka vožnja koja mudro i vješto izokreće pozicije glavnih heroina, otvara nekoliko Pandorinih kutija i u konačnici dostavlja odlično malo iznenađenje koje daje nadu u snimanje suvislih uradaka mimo sustava velikih brojeva.

U svakom slučaju sjajan početak naše posjete već 17. po redu Far East Film Festivalu u Udinama…

(0)

Tko je to u stanju pretvoriti igru na ploči u vrhunski akcijski film?

Onaj tko je u stanju snimiti film u kojem glavni lik negativcu kopa oči čvegerima. Ne, ovo nije ‘Monopoly’ ili ‘Čovječe ne ljuti se’, već ultranasilni korejski revenge triler zasnovan na opsesiji badukom (GO), strateškom/kockarskom igrom potezanja crnih i bijelih kamenčića po ploči. Glavni lik, čovjek s ubojitim čvegerima, je Jung Woo-sung, dežurni nabildanko korejskog filma, a koji se ovog puta osvećuje ubojicama svog brata, smaknutog zbog muljaže tijekom partije baduka u velike uloge.

‘The Divine Move’je tipični komercijalni bombon žanrovskog K-filma – zlikovac koji pršti i puca od sadizma, comic relief koji je poslovično iritantan, lijepa djevojka u minici koja je toliko kul da smrzne svaki kadar te toliko vruća da ga odmah otopi…, a sve to zasoljeno na klasični azijskofilmski način: tučnjavama, noževima, kaosom.

Fascinantno je koliko se odraslih muškaraca voli igrati s kamenčićima.

(3)

Transseksualni policajac, a nije komedija.

‘Man On High Heels’ je prava pravcata K-policijska triler-drama, što znači da započinje spektakularno stiliziranim kadrovima urbane džungle i brutalnim fajtom na karaokama kojem bi pozavidjela mnoga čistoakcijska konkurencija, a tek s vremenom, polako i suvereno ulazimo u svijet drame koja našeg glavnog lika, hipermačoidnog murjaka koji ne voli koristiti oružje, nego kriminalce hvatati i mlatiti golim rukama, predstavlja u drugom svjetlu.

Da, ta mašina sa značkom, hladni i nemilosrdni stroj za čišćenje zločinaca s korejskog asfalta ide na hormonalnu terapiju te želi postati žena! Rezultat je tako mješavina dvije priče, gangsterske linije i transrodne narativne linije, psihološke drame, parade zbunjujuće seksi žena s pimpekima i dobrog starog korejskog ultranasilja.

Tipični komad filmske Azije, jedan od razloga zašto je korejska filmska industrija, čak i on da kada slijedi ‘holivudske obrasce’, još uvijek jedinstvena u svojim temama i pristupu.

(3)

Sjevernokorejsko-talijanska 80’s akcija!

Klasik iz 1988. godine, savršeni brak Istoka i Zapada, nastao s ciljem bolje prodaje ovog apsolutno nevjerojatnog braka euro eksploatacije i akcijskog propagandnog kaosa Sjeverne Koreje, u eri kada je potonja zemlja zbog izolacijske politike krepavala od gladi pa joj je ovakav proizvod bio idealan način za zaobilaženje trgovinskih sankcija.

Režirala ga je ikona špagetija i eksploatacijskog ludila, Fernando Baldi skriven iza američkog pseudonima Ted Kaplan, a poziciju asistenta preuzeo je Pak Jong-ju. Iako mjesto radnje nije definirano u samom filmu, cijeli je snimljen u Sjevernoj Koreji, Pjongjangu i obali pokraj grada Kaesonga – s polugolom Sabrinom Siani i američkim akcijskim junakom Frankom Zagarinom! Koji je zbog nedopuštenog turističkog fotografiranja završio na dva dana u zatvoru, optužen za špijunažu. Izvukla ga je talijanska ambasada u Pekingu.

Sjevernokorejska produkcijska mašina Baldija je upoznala u Cannesu, gdje je redatelj prikazivao svoj ‘namsploatacijski raspašoj Ratni autobus (War Bus, 1986): „Svidio im se film. Rekli su: zašto ne bismo snimili nešto u Koreji? Priznajem, mislio sam da je ideja o putovanju u Sjevernu Koreju jako čudna, ali sam rekao: U redu, razmislit ću. Pričali smo s nekoliko osoba u ambasadi u Rimu i menadžerom filmske kompanije. Zajedno s moji producentom, pregovarali su o poslu. Rekao sam: Apsolutno želim vidjeti što će se dogoditi. Pa sam doputovao u Sjevernu Koreju sa scenarijem koji nije imao previše veze sa stvarnošću“, priča Baldi, koji je svoj izvorni script za priču o ratu na Pacifiku prilagodio novim okolnostima.

Pa modelirao komad akcijskog kaosa koji uistinu nema veze sa stvarnošću. I mozgom. ‘Ten Zan’ (aka ‘Missione Finale’) jedno je od onih skrivenih blaga B-kinematografije osamdesetih, sa šarmantno nekoherentnom pričom o zlom neonacistu koji pokušava stvoriti rasu nadljudi, ali i zamamnom mješavinom pucnjave, neskrivene homoerotike, „porno glume“, negativaca s urnebesnim naglaskom i puno, puno eksplozija.

Cijeli je na YouTubeu pa provjerite sami:

(0)

Korejski remake HK trilera.

Nitko nije imun na remakeove pa tako ni Azija – dok Hollywood rimejka azijske filmove, azijske kinematografije također rimejkaju svoje rudnike kreativnog zlata. Na red je tako došlo… pa, ne baš zlatno, ali srebrno djelce – sjećate se ‘Eye In The Sky’? Gledali smo ga na devetom FEFF-u, hongkonški špijunski triler u produkciji Johnnie Toa, a eto godinama kasnije, Južna Koreja dobila je prava na priču i snimila svoju verziju. Možda čak malo bolju od originala i sa šarmantnim cameo gostovanjem Simona Yama kao otvorenom posvetom izvorniku.

A remake kao takav?

Američki raskošan, holivudski razigran, ali ne i holivudski tupav, tek umjereno klišejiziran u svom pristupu priči o posebnom policijskom odjelu zaduženom mozgom, a ne mišićima loviti pljačkaše banke. Fina pop trilerčina, uglavnom.

(0)

Vrhunska korejska osveta.

U eri kada je pojam ‘stara Koreja’ – pa, iako svega desetak godina udaljen, ipak dovoljno star da o njemu razmišljamo s nostalgijom – toliko rijedak slučaj u prezentu, spremni smo prihvatiti svaki odmak od recikliranja (često kvalitetnog, ali ipak recikliranja) holivudskog recepta koji je zapljusnuo domicilni box office. Ali ‘Hwayi: A Monster Boy’ srećom nije jedan od onih filmova kojima gledamo kroz prste samo zato što mirišu na kvalitetu kakvom su nas nekoć razmazili – riječ je o filmu kakvog Koreja uistinu dugo nije servirala u ovakvom stilu!

U stilu vizualno atraktivne adrenalinske sage o psihopatskoj bandi koja odgaja otetog dječaka, a nakon otmica i pljački prelazi u aktualni svijet nemilosrdne građevinske mafije; ‘Hwayi: A Monster Boy’ je triler nakrcan pucnjavom, fajtovima, jurnjavama, decentnim humorom pa čak i horor sekvencama kao simbolikom emocionalnog rasula glavnog antijunaka. Sve je tu – od žena u lancima i tupave murije do snajpera, policajca s misijom i nemilosrdnih egzekucija, s moćnim ‘stipovskim eždom’ i sjajnom glumačkom postavom.

Redatelja Jang Joon-Hwana znate po ‘Save The Green Planet!’, a ovo mu je prvi dugometražni film nakon deset godina! Producenta isto znate – Lee Chang-dong, ma koliko nevjerojatno zvučalo da redatelj ‘Oasis’ i ‘Poetry’ stoji iza jednog genijalnog, ali u suštini ipak žanra. Svaka čast svima.

(0)

Trči, čovječe, trči.

Koeja tijekom osamdesetih nije imala akcijske komedije pa nije čudo da to nadoknađuje sada, 2013. godine, posuđujući klasični holivudski koncept, iako zbog kreveljenja i đekičenovskog kaskaderskog teatra (potpomognutom novom tehnologijom, naravno) dijelom vuče i na stari Hong Kong. Nažalost, razvučen je na više od dva sata, što znači da dobivate prošireni koktel obiteljske drame, trilera, humora, nasilja, slasnih potjera i dežurnih klišeja, sve od komične policije preko kulerskog klinca do iritantne novinarke.

I s jednim slučajnim mazohistom, običnim čovjekom koji se igrom slučaja uplete u špijunsku zavjeru te krene bježati od čitave mreže lovaca na njegovu glavu i mobitel.

Ipak, ma koliko graničio s mediokritetskom konfekcijom, ‘Running Man’ je uglavnom dovoljno zabavan komad novog korejskog žanra, koji miriše na prošlost, ali cilja i na neke nove klince.

(0)

Omnibus-plašenje iz Koreje.

U ovoj poplavi horor-omnibusa koja je zadesila Zapad, lijepo je vidjeti i jednu novu kompilaciju kratkih grozljivki s Dalekog istoka – banalno nazvan ‘Horror Stories’, film stiže iz Južne Koreje i ima jednako banalnu podlogu koja veže kratke priče (kiler uhvati djevojku i prijeti da će je iskasapiti ako mu ne ispriča nešto dovoljno strašno da bi mogao zaspati – WTF??), a one su, srećom, individualno gledano uglavnom bolje od općeg dojma.

Ne uvijek i ne cijele – prva, home invasion saga s klincima kao žrtvama, počinje sjajno, no postane blesava cimalica s duhovima kakvi su prestali plašiti još negdje 2005.; druga bi bila briljantan triler o ubojici u avionu… zapravo, jest sjajan i zabavan triler, koji ima posve nepotrebne (srećom i ne pretjerano često forsirane) scene ‘strave’ s krvavom ženom i dugom crnom kosom. Preostale dvije priče su sjajno poremećena obiteljska zavjera (skoro pa bez duhova) i – zar ste mislili da će proći bez njih – grand finale sa zombijima.

Solidnih skoro-pa-dva sata zabave.

(0)

Seks, nasilje, kastracija i Kim Ki-duk.

Nakon što ga uhvati kako masturbira na sjećanje seksa oca i ljubavnice, majka odreže penis sinu – kada je otac pokuša ‘razoružati’, mama proguta odrezano spolovilo, a zamalo i prste koje joj je tata nabijao u usta, pokušavajući izvaditi izgubljeni ud svog djeteta.

Aha, Kim Ki-duk je nastavio stopama motiva viđenih u ‘Pieti’, a ‘Moebius’ je u neku ruku mješavina njegova dva najveća venecijanska trijumfa – spomenute DV ode edipovom kompleksu te povratka ‘filmu bez dijaloga’, trilogiji započetoj s nezaboravnim ‘3-Iron’.

‘Moebius’ je, dakle, sirovi, niskobudžetni Kim Ki-duk bez dijaloga, seljački rečeno ‘korejski Visitor Q’, minus nekrofilija, ali apsolutna orgija seksa, nasilja, sadizma, mazohizma, incesta, silovanja, rezanja, ponižavanja i kastriranja, kao glasna detonacija TNT-a gurnutog u sagu o destrukciji korejske nuklearne obitelji.

Cho Jae-hyun, zvijezda klasika ‘Address Unknown’ i ‘Bad Guy’ vraća se u ulozi života, kao i Lee Eun-woo, koja glumi frustriranu kućanicu i mladu ljubavnicu u istoj minutaži!

Instant-klasik azijske crne komedije, lakanovski mokri san, najradikalniji film Kim Ki-dukove karijere i njegov najbolji u zadnjih oho-ho godina.

(1)