Razočaranje godine?

Čovjek koji je odrastao uz loše dabirane, dobre stare stare kung fu filmove iz Hong Konga konačno je dobio priliku života – nakon što je inspiriran istima obilježio glazbenu povijest pokretanjem Wu-Tang Clana, RZA se dočepao love za snimiti vlastiti primjerak retro kung fu eksploatacije. I pri tome dobio pomoć Elija Rotha na scenariju te ime Quentina Tarantina za prodaju cijele stvari velikim platnima. Jer, ovo sljedbom zdrave pameti inače ne bi dalje od izravno-na-DVD tržišta.

Pretjerana voicover naracija i beskrajne spotovske scene odlika su upravo jeftine produkcije, a hrpetina odličnih ideja i koncepata (gemini stance! jin jang mačevi! samostrelski rafali!) pa čak i pokoji sjajno koreografirani fajt upropašteni su razbacanim scenarijem, očajnom montažom i nemuštom početničkom režijom. Unatoč tome što je ovo u osnovi jedan pristojno krvavi B-film, u njemu gledamo imena kao što su Russell Crowe, Lucy Liu i Daniel Wu. Što je super. Ali nažalost, klasična priča o seljanima koji pružaju otpor nepravdi cijelo vrijeme živi u kategoriji smušenog hommagea, čiji je trailer manje-više prikazao sve što valja u 90-minutnoj cjelini.

Rezultat je tako prije amaterska papazjanija, nego znalačka kilbilovska posveta koja u novom ruhu svakom sranju može dati sjaj dijamanta. Tarantinu bi bilo bolje da konačno snimi svoj davno najavljivani retro kung fu film na mandarinskom, nego da se potpisuje pod naslove onih koji imaju želju, ali očito ne i znanje kako to učiniti. Šteta.

(0)

Još jedan horor omnibus. Sa zombi-klaunom i zombi-Meksikancima.

Trend horor omnibusa ide dalje pa red je da, nakon što smo odgledali dobar ‘V/H/S‘ i ne tako dobar ‘The Theatre Bizarre’, bacimo oko i na friški komad američke kompilacije strašnih priča, ovog puta iz radionice Boba Badwayja (‘The Uninvited’), Michaela Emanuela (redatelj raznih TV serija, poput nekih epizoda ‘Weedsa’) i Igora Meglica (snimatelj na koječemu, uključujući i ‘World War Z’) – dakle redom ne pretjerano velikih imena koji ujedinjenjem snaga pokušavaju poručiti: hej, i mi možemo biti strašni, bez prevelikog budžeta, ali s naramkom zgodnih ideja i kompetentnim izražajem filmskog jezika.

I jesu li uspjeli?

Pa, ‘Scary Or Die’ je po kvaliteti nažalost ipak bliže ‘The Theatre Bizarre’; nešto manje ambiciozan, ali jednako neujednačen u odnosu kvalitete i šrota. Priče nas vode od američke pustinje, u kojoj se redneci nakon ubojstva meksičkih imigranata nađu na meti zombija iste nacionalnosti preko mračnih ljubavnih avantura korejske zajednice u SAD-u do kilera kojeg proganjaju slike raskomadanog tijela u kadi i čovjeka koji postaje zombi-klaun nakon što ga isti ugrize!

Iako je ovo jedan od gledljivijih naslova u nevjerojatnoj svaki-dan-jedno-smeće invaziji niskobudžetnog indie horora te je svakako inovativan po tome što su mu priče, iako samostalne, ujedno i spojene te isprepletene, u cjelini ipak nije ništa bez čega ne bi mogli živjeti.

(0)

Sise, malo krvi, pa opet sise. I onda tako u krug.

Iskreno, na gledanje sam se odlučio samo zato što sam fan Howard Stern Showa, a kako ovdje glume (zapravo, ‘glume’) njegovi puleni Beetlejuice i Sal Governale, rekoh – hajde da provjerim i to sranje. Kadli, ono, uopće nije toliko sranje kakvo sam očekivao! Mislim, jest sranje, ali manje.

Prvo iznenađenje: normalna kamera. Ovo nije još jedan ultrajeftini digitalni a’la svadba isprdak temeljen na eksploataciji ‘Girls Gone Wild’, već ambiciozni, iako svakako razvučeni i na trenutke beskrajno iritantni, besmisleni i repetativni miks sisa i krvi. Drugo iznenađenje – gore! Odmah na početku i to onaj, jeftini, urnebesni troimaidni gore s crijevima, fontanama krvi i letećim glavama.

Njuške kao što su ovdje užasna Linnea Quigley i standardno autoironični Ron Jeremy baš i nisu iznenađenje, obzirom da svoju karijeru posljednjih desetak godina održavaju na životu kroz slične cameo uloge, no ova priča o tajanstvenom ubojici u lovu na lijepe djevojke ispala je u konačnici gledljivijom nego što je itko mogao očekivati. Umjereno zabavna moderna seksploatacija uronjena u horor komediju za ljetna vremena, s badićima razrezanim oštricama, onda kada ih horde napaljenih plavuša uopće nose na sebi.

(0)

Francuski (ženski) zombiji iz osamdesetih.

Eh te dame – tek što su ustale iz groba i odmah svoje prvo ubojstvo izvedu u velikom stilu, nabijajući visoku petu u oko nevine žrtve. Dobrodošli u divni, ludi, bizarni i superkrvavi svijet zaboravljenog klasika europske eksploatacije osamdesetih, film koji funkcionira kao da je snimljen barem deset godina ranije nego što jest, a što je svakako bonus, jer općem kaosu, šlampavosti, jeftinoći i sleeeeazeu daje šarm zlatne ere filmskog iživljavanja. A usto traje jedva 70 minuta!

‘Revenge Of The Living Dead Girls’ mješavina je angažiranog krimića i grindhouse iživljavanja, saga o ženama koje su umrle od ‘lošeg’ mlijeka, a zatim i ustale iz mrtvih zbog ilegalnog kemijskog otpada bačenog na zemlju. Pa krenule u pohod, koji uključuje sve i svašta – pored nabadanja štikli u oči, curke vole odgristi tu i tamo koji penis, dogodi se i pokoje nabijanje oštrice mača u vaginu, a vrhunac je svakako masovno lezbijsko post-mortem silovanje: tri zombi-djevojke na jednu vezanu ne-zombi djevojku.

Ako vam sve to nije dovoljno, tu je i finale. Koje je posebna priča.

(0)

Animal attack

Ako će 21. stoljeće biti zapamćeno kao era amatera, pamtit ćemo ga i po ovom filmu, u kojem izostanak velikog redateljskog talenta i mikro-budžet ne stoje na putu iživljavanja pa gledamo sukobe sa svime od plišane divljači do korištenja prepariranih lovačkih trofeja u scenama krvave akcije. Plus jedna očajna CGI gorila. I medvjed.

Ovo je doslovno animal attack film – saga o svim životinjama koje su se jednog dana pobunile protiv ljudi te odlučile zajedničkim snagama istrijebiti našu vrstu.

Debilni efekti i prolivene kante krvi najbolji su dio filma; srećom ima toga podosta u tih sedamdesetak minuta pa se da nekako probaviti katastrofalan ostatak, sve od glume, promašenog humora i iritantnog soundtracka do priče o dva prijatelja koji ganjaju žemske dok se događaju sranja. No kamera je iznenađujuće dobra za nešto ovako šlampavo i ima obračun s pomahnitalim kornjačama pa je gledljiviji od većine sličnog sranja, iako esencijalno pripada toj kategoriji.

(0)

Mediteranski trash – krv, sise i krvave sise.

Ah, taj divni stari giallo na steroidima – prva scena, montaža brutalnog zabijanja škara u muško međunožje, druga scena, špica sa soundtrackom opatijske rivijere i kadrovima mora naglo prekinutima kadrovima leševa. Što se tu zapravo događa? Dobrodošli u jedan od ozloglašenijih giallo klasika koji se uglavnom ne spominje na listama giallo klasika, iako dolazi iz iste žanrovske kutije, s potpisom talijanskog seksploatatora Maria Landija (‘Patrick Still Lives’).

Očekujete li otmjenost, stil i poetsko nasilje velikana žutih trilera – zaboravite. Ovo je eksploatacijski biser, prljav, okrutan, šlampav i apsoštrumpfno politički nekorektan u svom prikazu razvrata i nasilja mračne strane turističke atrakcije. Sve počinje istragom dvostrukog ubojstva, a zapliće se otkrićem da je jedna od žrtava sadoseksualni manijak na kokainu.

Neobrezana verzija filma donosi žestoke (čitaj: soft porno) scene seksa i još žešćeg nasilja (višestruko nabijanje oštrice u vaginu u krupnom planu, piljenje noge naživo, spaljivanje benzinom…), kao i sve ostale egzibicije koje nam jedan ‘zli brat’ giallo bratstva s kraja ludih sedamdesetih može ponuditi.

(0)

Dario Lonjak je sasvim sigurno budućnost hrvatske kinematografije, mladi redatelj koji zna što želi i voli to raditi. Velika nam je čast i zadovoljstvo puhati u jedra mladim sposobnim (filmskim) snagama te im uvijek ustupati koliko god (medijskog) prostora treba.

Tko si ti i otkud ti na Žutom titlu?
Dario Lonjak, rođen u Karlovcu 1987. godine. Filma sam se uhvatio još u osnovnoj školi, u ‘Kinoklubu Karlovac’, a po završetku gimnazije upisujem režiju na ADU. Velika euforija oko akademije ubrzo umire kada shvaćam na koji način mi je organiziran studij režije.
Jedan od većih problema, po meni, je u tome što dio profesora ne želi prenijeti vlastito znanje i iskustvo na studente, već im usađuju neke osobne svjetonazore i viziju kako bi hrvatska kinematografija trebala izgledati. S druge strane, ako dođe netko sa potpuno drugačijim idejama i stavovima, odmah ga se u startu podcjenjuje. Danas sam na petoj godini i rješavam još neke ispite koje sam ostao dužan.

Zašto redatelj, a ne astronaut i koga cijeniš od kolega (doma i vani)?
Dok sam još bio aktivan član Kinokluba Karlovac nije mi bilo bitno što ću raditi, već samo da se radi. Tako da iz tog perioda imam nekih desetak filmova koje sam odradio kao snimatelj i montažer. Naravno, javila se potreba da realiziram i neke vlastite ideje pa je tako nekako sve počelo. Mislim da mi danas u radu jako pomaže snimateljsko i montažersko iskustvo, pogotovo jer sam veliki zagovornik zanatskog dijela režije. To je još jedna od stvari koja se na Akademiji potpuno diskreditira.Od filmova gledam sve što mi se ponudi i preporuči, ali nekako me najviše još od djetinjstva privlačio žanrovski film.
Odrastao sam na filmovima Johna  Carpentera i uvijek razmišljao o tome kako sigurno mora biti zabavno raditi takve filmove. Od novije generacije redatelja najdraži mi je definitivno Gaspar Noe, iako baš nisam oduševljen s njegovim posljednjim uratkom. Što se tiče hrvatskih redatelja najviše cijenim Kristijana Milića i jako mi je žao što nema priliku kontinuirano proizvoditi filmove, kao neki drugi domaći redatelji. 

Zašto se ne vole publika i domaći film?
Film u Hrvatskoj, nažalost, nikada neće biti komercijalno isplativ. Nije moguće povratiti ni desetinu uloženih sredstava, tako da bez subvencije države ne bi bilo ni profesionalnog filma. Svi ti čimbenici uvjetovali su da danas imamo autorsku kinematografiju i radimo tzv. ‘art-filmove’. Većina redatelja orijentirana je isključivo na festivalsku publiku i kritičare pa za njih normalna kino publika ne postoji. S druge strane, kada i nastane film rađen po mjeri prosječnog gledatelja, on više jednostavno nema hrabrosti ići u kino i riskirati svojih 30kn na neki hrvatski film. Pogotovo danas kada ti je sve dostupno sa par klikova miša. Ako je film dobar, izaći će i torrent. 

Neki tvoj film je i na Zagreb Film Festivalu?
Da, točno. U utorak u 23:00, kino Tuškanac u programu Kockica igra kratki film ‘Tjelesne tekućine’. Radi se o jednoj mračnoj krimi-drami koja govori o nasilju među mladima. Film je snimljen još davne 2009. za godišnji režijski ispit. Pošto su nam se stvari malo zakomplicirale u post-produkciji, film je dovršen tek nedavno tako da će mu projekcija na ZFF-u biti ujedno i premijera. Da ga danas snimam vjerojatno bih ga potpuno izmijenio, ali svejedno mislim da smo odradili dobar posao. 

Preporuka čitateljima Žutog titla za neki svježiji naslov koji te očarao?
Nedavno sam gledao film srpskog redatelja Dejana Zečevića ‘Neprijatelj’ i jako me iznenadio. Radi se o ratnoj drami koja postepeno gradira u horror. Film je jednim dijelom financirao i Hrvatski audiovizualni centar, tako da ga se navodi kao domaći film. Slika sjajno izgleda, glumačke izvedbe su jako dobre i svakako ga preporučam.  

Dragi čitatelju, a još draža čitateljice, da ponovimo — na ZFF-u obavezno pogledaj ‘Tjelesne tekućine’, obrati pažnju na ‘Neprijatelja’ Dejana Zečevića i svakako pogledaj dva Lonjakova filma u nastavku:

Više podataka o filmovima saznaj na linku: Dario Lonjak i Vimeo servis.

(2)

Tko čeka, taj i dočeka, ponekad, no u ovom slučaju, stvari se odvijaju malo po malo – donedavno nenabavljivi filmovi iz japanske riznice pojavljuju se dostupni s engleskim titlom, a među njima je i Miikeovo naslijeđe jakuza eige devedesetih, uvijek dobrodošlo, posebno sada kada stari majstor radi nešto potpuno drugačije pa je kopanje po ‘zlatnoj prošlosti’ jedini način za dobiti nužni fiks urlajućih gangstera s krvavih tokijskih ulica u recesiji.

‘Ambitions Without Honor’ tipični je komad jakuza eige, nastao u sklopu Miikeovih posveta Fukasakuu, među kojima je najpoznatija davno ogledani remake klasika ‘Graveyard Of Honor’ – ‘groblje časti’ ovdje se bavi 17-godišnjim Tetsuyom, koji odlazi u zatvor nakon što za jedan klan obavi ubojstvo vođe drugog, no kada sedam godina kasnije iziđe na slobodu i očekuje obećane povlastice, dočeka ga posve nova, drugačija situacija na terenu…

Ukratko, oldskulerski, Toei Video (osnivači V-Cinema produkcije) spoj drame i krimića lego je ko melem na ranu u ova sušna žanrovska vremena.

(0)

Iako sam bio jedan od sretnika koji su proveli jedno ljeto svog života u Koreji, moram priznati da ono nije bilo nimalo slično ovome. Nažalost ili na sreću?

‘Summer Time’ pokazuje kako ljetnu korejsku sparinu preživljavaju niži slojevi nacionalne radničke klase, što ukratko podrazumijeva alkohol i goleme količine seksa. Onda kad se ne radi o perverznjacima koji se zabavljaju proučavanjem djevojaka koje obavljaju veliku nuždu…

No seks je centralni motiv ovog filma, ne samo zbog količine, već i zbog poprilične eskplicitnosti prikazanog za korejske uvjete cenzure, posebno one iz 2001. A o čemu je točno riječ? Pozadina svega je politička – radnja je smještena u doba diktature osamdesetih, kada lijevi studentski aktivist odlazi underground, skrivajući se u gradić gdje u malom stanu rampovski otkriva rupu u podu pa promatra seksi susjedu kat ispod.

Seksi susjeda? Ljeto? Seks? Dobar film, iako prilično besmislen.

(0)

Duhovi i mockumentary format, ali s puno više plašenja koje se ne oslanja samo o zvuk i atmosferu, moderni trendovski paradoks u kojem lo fi film nastao na ‘malo’ može uzrokovati ‘puno’ samo ako se prikazuje u uvjetima posve oprečnima uvjetima njegovog nastanka, dakle u dobro opremljenim suvremenim kinima.

‘Grave Encounters’ također zasigurno više pogađa na velikom platnu i velikim zvučnicima, ali fino zabavlja i kod kuće – jako fino. A posebno fino eksploatira format u posljednjih nekoliko godina nevjerojatno popularnih paranormalnih TV programa, savršeno skidajući sve od stila i estetike do profila ekipe iz pojedinih naslova s kablovske. Ovo je priča o snimanju jedne epizode jedne od takvih emisija; klasični, jeftini, ali pali-ako-se-pametno-napravi find footage film u kojem dotična epizoda realityja po prvi puta u svojoj sezoni nailazi na nešto više od ušminkanog varanja svojih gledatelja.

Utoliko je ‘Grave Encounters’ premisom jako sličan ‘The Last Exorcism’ – počinje kao zajebancija i mock-parodija, a onda se pretvara u stravu te užas – pa ako ste voljeli jedan, voljet ćete i drugi. Zabavno, skeri, kul – format se neće potrošiti sve dok ima poštenih ideja i dobrih realizacija na lageru.

(0)