Autor ovog ludila je David Sandberg, a ako želiš gledati cijeli film (cca pola sata pretjerivanja makljaže s robotima, dinosaurima, nacistima, vikinzima, nordijskim božanstvima i mutantima) besplatno na netu, svrati na Kickstarter i nagradi trud kojom kunom, jer David već skuplja lovu za doradu efekata i cijelu kampanju (plakati, ilustracije, kolekcionarsko blu-ray izdanje…)

Zanimljivo da je ‘Kung Fury’ pred sedam mjeseci bio samo ideja koja se činila nemogućom za realizaciju, pogotovo s budžetom od 5000$.

(0)

Akcijski spektakl!

Mora postojati neka posebna kategorija ovakve umjetnosti – dobro, neki bi to nazvali ‘najgorim filmom ikada’, ali ovo je jedinstven način za snimanje osamdeset minuta ničega, ali ujedno i svega mogućega – s iznimno ograničenim budžetom. Ono, borelijevskih proporcija i s edvudovskim poznavanjem zanata. Rezultat je VHS rip izgubljenog C-klasika u kojem pola radnje otpada na suludu formu ‘filmske radio drame’, s obzirom da se priča razvija i odvija na telefonu, a druga polovina na bjesomučnu i posve neučinkovitu, nimalo impresivnu pucačinu. S glumcima, pardon, ‘glumcima’ koji vidno čitaju svoje rečenice s papira, dok u slušalicu izgovaraju najveće i najbesmislenije gluposti koje ćete ikada čuti.

Zli Arapi u Siriji oteli su i ubili CIA-inog agenta pa tim preostalih agenata kreće u ne pretjerano uspjelu misiju oslobađanja. Između telefoniranja imamo protrčavanje u maskirnim uniformama, beskrajne i besmislene eksplozije, antikarizmatičnog proćelavog sredovječnog akcijskog junaka koji u streljani voli koristiti uzi, noseći rejbanice dok puca u metu te agentice u toplesu i kupaćim gaćicama s leopardovim uzorkom, koje na plaži u Cannesu špijuniraju ‘terorističku jahtu’. Kraj osamdesetih za vrhunac izravno-na-video eksploatacije, koja Cannonove bliskoistočne akciće čini blockbusterima epskih proporcija.

Jesam li spomenuo da zle Arape glume brkati Ameri s kuhinjskim krpama na glavi?

(0)

Adrenalinom napucani akcijski avio-spektakl inspiriran je člankom u časopisu “California magazine” pod naslovom “Top Guns” koji je posvećen edukaciji vojnih pilota prema programu kalifornijske akademije Miramar gdje je snimljena većina scena.

U glavnim se ulogama pojavljuju manje poznati Tom Cruise, Val Kilmer i Kelly McGillis, a na radijima ste već sigurno ulovili ljubavnu temu grupe Berlin “Take my breath away”, uvrštenu umjesto pjesme Bryana Adamsa koji je odbio angažman uz objašnjenje kako film veliča rat i podiže tenzije sa Sovjetskim savezom jer se najbolji pitomci letačke akademije prvo međusobno natječu pa najbolji sukobljavaju sa sovjetskim kolegama. Naravno, za očekivati je tko pobjeđuje!

Snimanju su veliku pomoć pružali pravi piloti lovaca F-14, nesretni kaskader je poginuo, a redatelj Scott se toliko unio u snimanje da je zbog jednog kadra, iz svog džepa, platio dodatnu vožnju kormilaru nosača aviona.

Prema viđenom u traileru pravo je osvježenje ne gledati računalno generirane letjelice i čuti nabrijanu glazbu pa je za očekivati da će ovu godinu ‘Top Gun 3D’ suvereno vladati kino blagajnama (moja procjena je oko 350 milijuna dolara zarade). Tony Scott će savim sigurno postati bliži bratovoj slavi, a Tom Cruise se lansirati među najtraženije glumce. Puno toga je pred ovim ambicioznim “pilotom”, samo da ga slava ne udari u glavu pa ne završi u kakvoj sekti.

(0)

Cannonova buddy-buddy verzija ‘Indiane Jonesa’!

Auh, kakva zabava! Chuck Norris i Louis Gosset jr. mutni su “arheolozi” koji bi za bogat plijen napravili baš sve pa je čisto logično da se uključe u potragu za zaboravljenim, ali obilnim indijanskim blagom. Jedan zbog primamljive ponude, a drugi zbog zgodne naručiteljice pothvata. Uz prisjećanje na prošle avanture, zaljubljivanje i salve sarkastičnih komentara, trojac upoznaje i sve ljepote Južne Amerike — korumpirane snage reda i mira, nafrizirane domoroce, barsku tučnjavu, halucinacije kao posljedice plemenskih napitaka i konstantnu paranoju zbog džunglinih gmizavaca. Jagoda na piramidi šlaga stigla je u liku indijanca iz Predatora u ulozi glavnog negativca znanog i kao Kiklop ili Kojot!

Šarmer Chuck i šeret Louis odlično funkcioniraju u tandemu, privlačna partnerica Melody prigodno ih upotpunjuje feminističkim rafalima, a za anale Žutog titla svakako je scena u kojoj C&L prerušeni u svećenike, molitvom na izmišljenom latinskom ožive svježe smaknutu žrtvu vojne hunte. U našem izmišljenom ljetnom otočkom kinu sasvim bi se sigurno prikazivali i ovakvi klasici! Hladna pivica, kokice i gremlinska večernja matineja s ekipom, jel treba išta više? Loše kritike “mlađe generacije blogera” samo potvrđuju da se više ne znamo zabavljati, jer ovdje je riječ o prototipu jednostavno koncipirane i dobro izvedene filmske avanture namijenjene klincima koji su dijelili Erotike, pušili na školskom igralištu, koji znaju što je to kad “pošalješ izviđača”, kojima su vampiri bili super jedino za probost glogovim kolcem i koji kad odrastu žele biti Krokodil Dundee.

(1)

Kako prepoznaš film Andyja Sidarisa? Uvijek vrvi plavušama golih i velikih sisa, neizbježno je prepun vrlo loše glume i grozno izvedenih efekata te jeftinih eksplozija, ali se uvijek jako dobro zabaviš.

Andy je karijeru iza kamera počeo kao redatelj sportskih događanja te je kao pionir razvoja televizije u pedesetima usavršavao sportske prijenose uživo, za što je i višestruko nagrađivan. Kasnije se gospodin Sidaris prebacio ne eksploatacijsku akcijsku kinematografiju u kojoj se etablirao kao onaj koji je imao recept i nos za (ne)ukus videodistributera — bedasti scenarij, playboyeve zečice i pretjerivanje u akcijskim segmentima.

Hard Ticket To Hawaii prototipni je Sidarisov uradak – zečice u ulogama agentica na tajnom zadatku slučajno presretnu distribuciju ukradenih dijamanata na u naslovu spomenutoj američkoj otočnoj državi te se nađu u žestokom obračunu s članovima umrežene zločinačke organizacije. Uz pregršt pretjeranih, ali zato i zabavnih napucavanja, tuče i eksplozija. Sukob zakona i kriminala dodatno zakomplicira i odbjegla (vrlo neelastična) zmijetina. Uz sav arsenal scena za pamćenje poput skejtanja na rukama nasred ceste, svakako posebno treba istaći onu s frizbijem koja je viralni hit i popularna forvarduša. Pravi je to morsko-ljetni ejtiz VHS spektakl idealan za dokolicu pod ovim valom vrućine.

(1)

Francuski (ženski) zombiji iz osamdesetih.

Eh te dame – tek što su ustale iz groba i odmah svoje prvo ubojstvo izvedu u velikom stilu, nabijajući visoku petu u oko nevine žrtve. Dobrodošli u divni, ludi, bizarni i superkrvavi svijet zaboravljenog klasika europske eksploatacije osamdesetih, film koji funkcionira kao da je snimljen barem deset godina ranije nego što jest, a što je svakako bonus, jer općem kaosu, šlampavosti, jeftinoći i sleeeeazeu daje šarm zlatne ere filmskog iživljavanja. A usto traje jedva 70 minuta!

‘Revenge Of The Living Dead Girls’ mješavina je angažiranog krimića i grindhouse iživljavanja, saga o ženama koje su umrle od ‘lošeg’ mlijeka, a zatim i ustale iz mrtvih zbog ilegalnog kemijskog otpada bačenog na zemlju. Pa krenule u pohod, koji uključuje sve i svašta – pored nabadanja štikli u oči, curke vole odgristi tu i tamo koji penis, dogodi se i pokoje nabijanje oštrice mača u vaginu, a vrhunac je svakako masovno lezbijsko post-mortem silovanje: tri zombi-djevojke na jednu vezanu ne-zombi djevojku.

Ako vam sve to nije dovoljno, tu je i finale. Koje je posebna priča.

(0)

Iako sam bio jedan od sretnika koji su proveli jedno ljeto svog života u Koreji, moram priznati da ono nije bilo nimalo slično ovome. Nažalost ili na sreću?

‘Summer Time’ pokazuje kako ljetnu korejsku sparinu preživljavaju niži slojevi nacionalne radničke klase, što ukratko podrazumijeva alkohol i goleme količine seksa. Onda kad se ne radi o perverznjacima koji se zabavljaju proučavanjem djevojaka koje obavljaju veliku nuždu…

No seks je centralni motiv ovog filma, ne samo zbog količine, već i zbog poprilične eskplicitnosti prikazanog za korejske uvjete cenzure, posebno one iz 2001. A o čemu je točno riječ? Pozadina svega je politička – radnja je smještena u doba diktature osamdesetih, kada lijevi studentski aktivist odlazi underground, skrivajući se u gradić gdje u malom stanu rampovski otkriva rupu u podu pa promatra seksi susjedu kat ispod.

Seksi susjeda? Ljeto? Seks? Dobar film, iako prilično besmislen.

(1)

Ulaskom u devedesete, Cannon je neslavno propao, ali je iza sebe ostavio ogromnu količinu ne samo akcijskih, već i art filmova, kao i povijest ispunjenu političkim i financijskim skandalima, plodnim materijalom za mnoge knjige i novinske članke napisane o uvijek kontroverznom studiju zaduženom za neumorno ‘štancanje’ tražene robe.

Scenarist, producent i redatelj Menahem Golan bio je jedan od gostiju festivala filma i vina Grossmann, koji se već sedmu godinu krajem srpnja održava u slovenskom Ljutomeru, nedaleko od Zagreba. Tamo smo s legendarnim holivudskim igračem otvoreno popričali o prošlosti, ali i sadašnjosti – naime, Golan je i dalje aktivan, a odmah nakon Grossmanna vraća se pripremi snimanja svog novog filma ‘Golem’, koji će u ožujku režirati u Pragu. ‘Riječ je o poznatoj priči o rabinu iz 16. stoljeća, koji je spasio Židove od pogroma time što je iz blata stvorio golemo frankenštajnsko čudovište. No iako ih je spasio, Golem je na kraju postao zao i ubio rabina, svog tvorca. Ova je priča puno puta ekranizirana, ali ne i u zadnjih 20 godina pa sam odlučio da je vrijeme za novu verziju. Snimat ću ga na lokaciji, jer Prag još uvijek ima izvornu arhitekturu iz 16. stoljeća, s obzirom na to da je riječ o jedinom gradu koji nije bio uništen u Drugom svjetskom ratu’, objašnjava Golan.

S obzirom na to da se Golanova verzija filmske povijesti prilično jako razlikuje od konvencionalne, kao i od svjedočanstava drugih ljudi – što neki pripisuju godinama (82), a neki manipulatorsko-muljatorskoj prirodi njegova posla, dobar dio priča koje je podijelio s nama treba uzeti sa zrncem soli. No u svakom slučaju, Golanova istina glasi ovako.

Ne znam jeste li gledali poznatu njemačku dokumentarnu TV seriju ‘Durch die Nacht’, ali u jednoj od epizoda, Franco Nero i Fred Williamson pričaju o Vama. Citirat ću što je rekao Williamson: ‘Ne postoji osoba kojoj Menahem ne duguje novac. Duguje i nama, ali ja još uvijek volim tog tipa i uvijek bih snimao s njim. Ali Menahem se ne smije vratiti u SAD, jer ima puno problema s porezima i sigurnošću.’ Kako to komentirate?

Sranje! Potpuno sranje, od početka do kraja. Nikome ne dugujem ni lipe. Cannon je za svaki film svakom glumcu isplatio i zadnju lipu. Otkrili smo velike zvijezde, od Van Dammea do Sharon Stone, snimili smo oko 16 filmova s Chuckom Norrisom i 12 filmova s Charlesom Bronsonom i nikome ništa ne dugujemo. Agencije vam ne bi dopustile da radite u Americi da dugujete novac. To je uvredljivo sranje. Ti glupi ljudi…

Barem kažu da vas i dalje vole…

Oni vole mene i ja volim njih, ali unatoč tome me kleveću. No oni su mali glumci, oni nisu prave zvijezde.

Franco Nero je rekao da danas živite od upravljanja zabavnim parkom u Izraelu. Je li to istina?

Nije. Očito da obojica nemaju ništa za reći pa izmišljaju priče.

Vratimo se onda počecima – živjeli ste u Izraelu, bili ste mladi vojnik… Kako ste se našli u filmskom biznisu?

Studirao sam u New Yorku i nikada neću zaboraviti što nam je profesor rekao na prvom predavanju: ‘Što radite ovdje? Mislite da ćete ovdje naučiti snimati filmove? Idite kući pa na set, dajte čaj redatelju, služite ga, sjedite pored njega i prije ili kasnije, postat ćete redatelj.’ Kad je Roger Corman u Monte Carlu snimao svoj film o utrkama ‘Young Racers’, napisao sam mu pismo i objasnio da sam spreman raditi za njega besplatno. Odgovorio mi je – ako stigneš prije 6. lipnja u Monte Carlo, dođi s automobilom i možeš biti moj vozač. Došao sam u Francusku sa svojom ušteđevinom i stigao na set, gdje sam upoznao Francisa Forda Coppolu, koji je tada snimao zvuk za Cormana. Pitao sam ga zna li on išta o snimanju zvuka, a on mi je odgovorio – ne, ali imam knjigu iz koje učim. Tako je on počeo svoju karijeru. Odmah nakon toga predložio sam Cormanu da moja supruga radi šminku za film, jer je žena. Kupio sam joj knjigu o šminkanju. U isto vrijeme sam učio i kako producirati film.

Dat ću vam jedan primjer. Nedjelja je navečer, a u ponedjeljak moramo snimati scenu za koju nam je trebalo cvijeće. Nitko nije mogao nabaviti cvijeće u nedjelju navečer, a ja sam uzeo sto dolara koje su mi dali i u devet sati otišao tražiti cvjećarnicu. Sve su bile zatvorene. Dok sam razgledao izlog jedne cvjećarnice, pojavila se policija i optužila me da pokušavam provaliti. Objasnio sam im da imam problem, da snimamo film pa su me policijskim automobilom odveli u planine, kod vlasnika cvjećarnice. On se u pidžami spustio u svoju trgovinu i sve smo riješili. U sedam ujutro isporučio sam Cormanu što je tražio, nakon čega je on postrojio sve svoje ljude i pokazao na mene: ‘Pogledajte ovog čovjeka. On će biti producent. On zna producirati.’ Jer, producent je čovjek koji ne zna reći ne i ne smije reći ne. On mora osigurati sve što je potrebno filmu.

Što više volite, producirati ili režirati?

Režirati, ali nisam imao izbora. Radili smo jako puno filmova, a kako sam imao puno velikih redatelja, trebalo je producirati. Radio sam s Cassavetesom, Altmanom… Redatelja je bilo, ali ne i producenata pa sam odlučio preuzeti taj posao. Ali najponosniji sam na ‘Operation Thunderbolt’, film koji mi je donio nominaciju za Oscara. To je jedini akcijski film koji je ikada bio nominiran za Oscara!

Cannon ste s rođakom Globusom kupili 1979. i to samo za 20 centi po dionici. Jeste li već tada imali viziju da iz toga možete stvoriti nešto veliko?

Platili smo 20 centi, a nedugo zatim cijena dionice popela se na 46 dolara! Mnogi su se obogatili. Poznavali smo strana tržišta, znali smo da vole velike akcijske filmove, ali problem je bio taj što su ih do tada producirali i distribuirali samo veliki studiji. Odlučili smo da ćemo producirati akcijske filmove za manje distributere. S obzirom na uspjeh koji smo postigli, to se pokazalo sjajnom idejom. Uzmimo na primjer filmove s nindžama, koje sam ja izmislio! Kako?

Čuo sam za kineske borilačke filmove koji su bili jako uspješni i pitao se zašto. Odlučio sam istražiti što je slično i počeo čitati o Japancima, otkrivši da su oni imali nindže, borce koji su razvili šesto čulo, sposobnost da znaju kada im netko prilazi s leđa. Odlučio sam nindže staviti u film i snimio ‘Enter The Ninja’, koji je postao veliki hit. Nakon toga smo s Michaelom Dudikoffom snimili ‘Američkog nindžu’ i nindže su postale iznimno popularne.

Zašto ste izabrali Dudikoffa, koji nije znao ama baš ništa o borilačkim vještinama?

Nije imao pojma, ali želio sam Amerikancima dati američkog nindžu, frajera s kojim se mogu identificirati, heroja koji izgleda kao da dolazi iz New Yorka, Los Angelesa, Baltimorea… Dudikoff je imao sveamerički izgled. Bio je pravi američki dečko. I postao je junak! Istu stvar sam napravio i s Van Dammeom.

Njega ste upoznali u restoranu?

Bio sam sa ženom u restoranu u kojem je Van Damme radio kao konobar. Tada je još bio samo belgijski plesač, koji je želio postati filmska zvijezda. Kada me vidio, prišao mi je i pitao me jesam li ja gospodin Golan. U rukama je držao dva tanjura puna juhe. Odjednom je desnom nogom zamahnuo iznad moje glave i dalje držeći tanjure s juhom koji se nisu ni pomaknuli. To je bio njegov talent – potpuna kontrola tijela. Dao sam mu vizitku i pozvao ga uz svoj ured. Mjesec dana kasnije, snimali smo njegov prvi film, ‘Krvavi sport’. Bio je to veliki hit pa smo odmah zajedno snimili još tri filma.

Nekada ste producirali nevjerojatnu količinu naslova u kratkom vremenskom roku, primjerice, samo u 1986. producirali ste gotovo pedeset filmova! Koja je bila logika iza svega toga?

Logika je bila tržišna. Tržište je tražilo proizvod. A mi smo ga isporučivali. Snimali smo filmove za manje od milijun dolara pa ako ne gubiš novac na taj budžet, što ih onda ne bi snimao? Naravno, nisam sve radio sam, imao sam pomagače, ali snimali bismo paralelno nekoliko naslova, zatim smo otkrili istočno tržište i snimali u Rusiji i na Dalekom istoku jer je bilo jeftinije… Zbog svega toga, zvali su nas ‘mini major’, to je ono što je Cannon zapravo bio.

Zvali su vas i ‘Go-Go Boys’, a priča se i da ste osamdesetih doslovno vladali festivalom u Cannesu. Čak ste i Van Dammea doveli u Cannes!

Istina. Van Dammea smo doveli u Cannes i tamo organizirali premijere njegovih filmova, radili veliki šou. Osim toga, izmislili smo još nešto. Kada mi je kći rekla da je na obali Los Angelesa vidjela skupinu dječaka koja u javnosti izvodi ples, otišao sam s njom i vidio potencijal za film koji još nitko nije snimio. Već sljedeći tjedan, zvao sam scenarista da napiše scenarij o tom plesu, koji su zvali breakdance. Tako je nastao ‘Breakin’, ogromni hit.

A htio bih vam ispričati i priču o Arnoldu Schwarzeneggeru, koji me došao tražiti u Izrael. Spojio nas je novinar i otišli smo na ručak. Schwarzenegger nije znao ni riječ engleskog, ali razgovarali smo na njemačkom. Rekao mi je da bi trebao snimiti film s njim jer će on biti najveća zvijezda na svijetu. Odbio sam ga, poslao ga natrag u Ameriku i rekao mu da dvije godine ne radi ništa, već da se posveti učenju engleskog. I da promijeni ime iz Schwarzenegger u Tom Bradley ili neko slično američko ime. Rekao je da će razmisliti o tome i vratio se u Beč. Tri godine kasnije, na mom brodu u Cannesu, na tulumu, prišao mi je Schwarzenegger i pitao: ‘Gospodine Golan, sjećate li me se? Nisam naučio engleski i nisam promijenio ime. A tko je najveća zvijezda na svijetu? Ja! Luzeru!’ (smijeh)

No niste snimali samo hitove, producirali ste i art filmove, Godarda, Konchalowskog…

Da, ideja je bila otići s Cannonom na novu, višu razinu. Veliki redatelji nisu mogli dobiti posao u velikim studijima, jer nitko nije želio filmove koji su previše umjetnički. Kada mi je prišao Altman, pristao sam raditi s njim prije nego što sam pročitao scenarij. Ne treba zaboraviti da je naš film u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, Cassavetesov ‘Love Streams’. Otkrili smo Konchalowskog, koji je snimio sjajni ‘Runaway Train’.

Koji je bio financijski najuspješniji Cannonov film?

Ili ‘Breakin” ili ‘The Delta Force’.

Jeste li bili ljubomorni na Carolco zato što su oni imali ‘Ramba’, a ne vi? Bila je to praktički jedina prava akcijska franšiza osamdesetih izvan Cannona?

Stallone je čovjek koji voli novac. Jako jednostavno. U to vrijeme, njegova je plaća bila šest milijuna, to je svota koju je dobivao od velikih studija.

No ipak ste snimili dva filma s njim?

Imao sam scenarij za film o obaranju ruku, ‘Over The Top’, i ponudio ga njemu. Stalloneov odvjetnik me podsjetio na to koliko novca traži Stallone, no ja sam rekao da mu ne želim platiti šest milijuna dolara, već deset! Sljedeći tjedan imao sam ugovor. Sve velike holivudske zvijezde možeš kupiti novcem.

Sa Stalloneom ste, u suradnji s Warner Brosom., potpisali i ‘Kobru’, koji je bio dio osvetničkog trenda osamdesetih, u sklopu kojeg ste snimili i druge filmove kao što su serijal ‘Death Wish’, ‘The Exterminator’… Zašto su ti filmovi bili toliko popularni tijekom osamdesetih, zbog razine zločina u SAD-u?

Da, svi su htjeli gledati nekoga tko se osvećuje kriminalcima. Kriminalcima koji ti dođu u kuću, izjebu ti i ubiju ženu… Svi žele vidjeti kako Charles Bronson ubija te ljude. Bila je to vrlo jednostavna formula.

Bronson je bio jedna od najvećih zvijezda ove ere, kako ste se spojili s njim?

Charles Bronson je također želio novac. Potpisali smo ugovor na sedam godina, s plaćom od dva milijuna dolara po filmu. A godišnje je snimao dva filma. Sve se vrtjelo oko novca. Bronson je jako volio priču o osvetniku, a također je volio i da ne mora ništa raditi. Jednostavno bi došao pred kamere i pucao, a nakon toga bi se vratio u svoje odaje. Nikada mi nije dopuštao da snimam nekoliko verzija iste scene.

Za koga biste rekli da je bio vaša najveća zvijezda? Van Damme? Chuck Norris?

Stallone, bez sumnje.

Van Damme danas pokušava promijeniti svoj imidž i postati cijenjeni karakterni glumac… Kako komentirate njegovu karijeru?

On je narkoman. Nažalost. Van Damme je mogao postati novi Bruce Willis, ali ga je uništila droga. Velika šteta.

Cannonovi filmovi su bili iznimno politički, uzmimo na primjer ‘Invasion U.S.A.’

Da, ali mi na njih nismo gledali kao na političke filmove. U spomenutom slučaju, Rusi su napadali Ameriku i to je akcijska fantazija, koja je funkcionirala.

Pričalo se o tome da Pentagon i CIA pišu scenarije za Cannonove akcijske filmove, s obzirom na razinu propagande koju su donosili?

Glupost, to nije istina.

Kraj osamdesetih donio je i kraj Cannona.

Zadnji film snimili smo 1990. Kada sam ja napustio Cannon, oni više nisu producirali ništa originalno. Kreativno nisu donosili ništa novo, samo nastavke, poput nastavaka ‘The Delta Force’. Prvi dio bio je divan film, jako originalan, no onda su počeli kopirati sami sebe.

Nedostaju li vam osamdesete?

Da…

Dani kada ste vladali svijetom?

(smijeh)

Znate li da su vaši filmovi bili nevjerojatno popularni u bivšoj Jugoslaviji?

Znam da su svi moji filmovi u Europi bili iznimno popularni.

Što mislite, zašto takav uspjeh nikada nisu imali i u Americi, iako su i njihove teme i motivi bili izrazito američki?

Zato što se u Americi sve vrti oko novca. Isti film koji sam ja snimio za milijun dolara, oni su snimili za sto milijuna. No taj novac nije potreban. Velike se produkcije mogu raditi za milijun dolara. To je bio naš recept za uspjeh.

(1)

O da, jedan od onih predivnih horora s prelaska osamdesetih u devedesete za koje (s razlogom) nikada niste čuli, no kada se jednom dočepate VHS ripa i zahvalite manijaku koji ga je iskopao i sripao, shvatite da su nastrašnije stvari u njemu gluma/dubbing i izostanak suvislog scenarija & režije, dok svi ostali elementi koji nas trebaju zasrati do vrata (p)ostaju elementima za… pa, rekao bih urnebesnu zabavu, da nije činjenice da će 99 posto gledatelja ovu bolnu debilanu proglasiti neviđeno dosadnom. Nas 1 posto pacijenata će ovih sat i pol iskoristiti za smjeh i klasičnu uživanciju uz arheologiju teške opskurije.

Ovog puta, pratimo priču o tipu koji iz nekog nepoznatog razloga, odmah prije puta s prijateljima na ljetnu zabavu uz jezero, kupi Luger u prodavaonici oružja, iako je po ponašanju prodavača (možda najgorih nekoliko minuta glume ikada viđenih na filmu!) mogao naslutiti da nije riječ o običnom pištolju. I nije! Jer onaj tko ga uzme u ruke prvo dobije vizije, tj. kroz nišan vidi svijet bivšeg vlasnika (aka nacističkog zločinca), a zatim i sam postaje serijski ubojica koji ne može prestati pucati iz starinskog komada čelika.

‘Videodrome’ susreće studentsku kućni video. Nije za bilo koga, ali ako skupljate zagubljene cheezy vizualne podražaje iz VHS ere, onda ga nećete propustiti.

(1)

Godfrey Ho!

Nekolicina zna što može očekivati od filma čim čuju to ime. Filmovi Z produkcije iliti cut/paste filmovi više nisu toliko popularni. Njihovo zlatno doba su bile osamdesete pogotovo u ninja boomu ere kad se svaki film s ‘ninja’ u naslovu dobro prodavao na Zapadu.

Namjerno sam izabrao njegov uradak u kojem za čudo nema ninja niti u naslovu niti u filmu. A nije niti cut/paste. Rekli bi da je ovo jedan od njegovih ‘normalnih’ filmova. Ima početak i kraj (neki njegovi naslovi stvarno nemaju kraj). Na trenutke čak ima odličnu akciju kakve se ne bi posramio niti Johnnie To, a na trenutke izgleda kao nešto iz Bore Lee produkcije. Loša gluma je naravno prisutna svuda, neki dijalozi nemaju previše smisla, a tu je i glavna glazbena tema koju je maznuo iz Carpenterovog ‘Halloweena’. Traje 80 minuta, a spašava ga to što je stvarno dinamičan i ne prođe tri do četiri minute da netko nije ubijen, pretučen ili mu se prijeti ubojstvom pa čak i gay silovanjem.

Uglavnom, četiri policajke se igrom slučaja zakvače protiv krijumčara dijamanata u čijoj akciji undercover policajac spašava život jednoj od njih. No tako otkriva svoj identitet negativcima pa završi u sigurnoj kući na čuvanju. Šefica velike podzemne organizacije šalje na njega dvije ubojice – jedan ga ubije, ali i sam umire od ruku naših junakinja. Slijedi brutalna osveta, koja uključuje zamku od grijača, leda, bombe i dosta žice, zamka kao stvorena za ‘Saw’.

Iskreno, ovo je na kraju neočekivano ispao Hoov najnormalniji film koji sam pogledao. Čak i uz gay silovanje.

(0)