Aha, toples MMA!

Ryuhei Kitamura uzvraća udarac!

Ajde konačno! Ponosni autor ‘Versusa’ u svojoj novoj (zapadnjačkoj) karijeri napokon je napravio nešto istinski vrijedno svog statusa.

Naravno, ne znači da se dočepao budžeta kojim su raspolagale neke druge gastarbajterske kolege pa su to još uvijek dobrim dijelom B vode, ali gotovo savršene za njegovu igru, onda kada smanji CGI krv i pusti kočnicu kako želi – zbog čega ovaj kidnap/revenge/torture/triler/horor ispunjava sve potrebne žanrovske uvjete za sjajan ponoćni provod uz dobru staru osvetu s mirisom slashera i goretastične užitke njezinog procesa.

‘No One Lives’ nas vodi u američku pripizdinu, gdje zla obitelj mlati lovu otimajući turiste. Jednog dana otmu krivog čovjeka, a ono što slijedi… pa, naslov vam otkriva dosta toga. U svakom slučaju, kad Kitamura kaže da su mu glavni izvor inspiracije američki horori i akcići iz osamdesetih, definitivno ne laže.

Aha, ubojstvo policijskim lisicama!

Aha, ubojstvo bolničkim kartonom!

Sve za šefa

Kritika korporativne Koreje upakirana u akcijski triler.

Mitraljezi, fajt i egzistencijalizam – zvuči kao recept za masterpis, barem kada je moderna Azija u pitanju, no iako je nekim čudom ‘A Company Man’ uspio izbjeći ovu titulu, ostaje fino stilizirani, dobar komad žanra. Najveći problem leži u tome što nije uspio izbalansirati dramu i adrenalin, greška koja najčešće vodi u banalnost, ali sve to ne znači da nije zabavan. Štoviše, osim u kategoriji estetike, ‘A Company Man’ pogađa i u pakiranju broja ispaljenih metaka, zavitlanih noževa i agresivnih pomaka udova po satu, a to je ono što se broji kada emotivni dio sklizne u kič. Sve to se odrazilo i u brojkama na blagajnama – u Koreji je postao blockbuster, a odmah se masovno prodao po kontinentu i Zapadu.

Stripovska je to priča o kompaniji koja izvana djeluje kao klasični biznis, a iznutra – doslovno u podzemlju – operira kao organizacijski odbor horde plaćenih ubojica, hladnokrvnih psihopata koji lome vratove kao nindže, a uzijem porokaju pedesetak naoružanih uredskih štakora. Problem nastaje onda kada se jedan od njih zaljubi, odluči dati otkaz i počne raditi greške.

Nije ‘Bittersweet Life’, ali vrijedi pogledati, posebno zbog kolosalnog osvetničkog pokolja u finalu.

Poezija trenutka

Pršti, pršti staza metaka

Fino i friško vs trulo i ustajalo

Francuski (ženski) zombiji iz osamdesetih.

Eh te dame – tek što su ustale iz groba i odmah svoje prvo ubojstvo izvedu u velikom stilu, nabijajući visoku petu u oko nevine žrtve. Dobrodošli u divni, ludi, bizarni i superkrvavi svijet zaboravljenog klasika europske eksploatacije osamdesetih, film koji funkcionira kao da je snimljen barem deset godina ranije nego što jest, a što je svakako bonus, jer općem kaosu, šlampavosti, jeftinoći i sleeeeazeu daje šarm zlatne ere filmskog iživljavanja. A usto traje jedva 70 minuta!

‘Revenge Of The Living Dead Girls’ mješavina je angažiranog krimića i grindhouse iživljavanja, saga o ženama koje su umrle od ‘lošeg’ mlijeka, a zatim i ustale iz mrtvih zbog ilegalnog kemijskog otpada bačenog na zemlju. Pa krenule u pohod, koji uključuje sve i svašta – pored nabadanja štikli u oči, curke vole odgristi tu i tamo koji penis, dogodi se i pokoje nabijanje oštrice mača u vaginu, a vrhunac je svakako masovno lezbijsko post-mortem silovanje: tri zombi-djevojke na jednu vezanu ne-zombi djevojku.

Ako vam sve to nije dovoljno, tu je i finale. Koje je posebna priča.

Dame debatiraju o izlasku Grčke iz Eurozone

Egzekucija s posvetom

Nije naš spojler, već početak filma

Žena na putu u provinciji, oteta i mučena pa slijedi osveta – petstomilijarditi put.

‘Rogue River’ jedan je od onih hypeova indie horor scene koji se stalno mota oko vas – po reklamama, recenzijama, festivalima… Tako da, čak i ako ga u početku niste namjeravali pogledati, strahujući da ćete potrošiti dragocjeno vrijeme na nešto što ste već vidjeli i previše puta, na kraju se ipak nađete ispred ekrana. Jer se nadate da je u poplavi indie horora konačno isplivalo nešto vrijedno spomena. I jer, na kraju krajeva, traje manje od 80 minuta.

Prvijenac Jordana McClurea govori o mladoj i lijepoj Mari (aha) koja, baš kao i svaka prava Mara, odlazi na selo slično slavonskoj ravni – na oregonsku rijeku, ne bi li u nju isula pepeo svog preminulog oca. No odmah upozna lokalnog baju, koji se pokaže neočekivano nezgodnim domaćinom. Pogađate, on je zapravo psihopat, a ona je najebala.

Zvuči poznato? Ah… No isplati li se ponoviti gradivo u novom ruhu?

Mnjah. Jest bolji od većine sličnih rape&revenge/torture projekata koji nas zatrpali u epidemiji žanrovske jeftinjave, prvenstveno zbog dobre kamere i solidne glume, ali generalno – been there, done that.

Piški-liški

Nekim ljudima je stvarno dosadno

Čudan spoj – temeljac je zapravo retro-akcijski HK film za klince, ali križan s odraslom, nasilnom gangsterskom dramom. Spoj čak i ne funkcionira kao cjelina, ali vam pruža priliku da uživate na dvije zasebne razine – uz posvetu klasicima anime produkcije osamdesetih, ali i obračune s hladnim oružjem, sadizam i krvavu osvetu. Ukratko, film za očeve koji mogu odvesti sinove u kino i ravnopravno podijeliti zabavu, svaki u skladu sa svojim očekivanjima, sjećanjima i senzibilitetima.

U osnovi ‘zakašnjelo’ jahanje trenda kikesastih filmova o ‘pravim superherojima’, ‘Let’s Go!’ govori o mladiću koji kao dijete gubi oca uslijed tatine sulude moralne intervencije u oružanu pljačku. Odrastajući, shvaća da u svakome od nas čami superheroj pa organizira odred osvetnika spreman ginuti za pravdu.

E da, sve to režirao je Ching-Po Wong, kojeg znamo po osvetničko-ljubavnog sagi ‘Revenge: A Love Story’, a i ovdje je ponovio svoje vizualno ‘iživljavanje’ te moderni, nabrijani stil koji je u isto vrijeme fensi-noir, ali i crtićasto razuzdan.

Ovako nekako počinje saga

Odlična, krvava, opako stilizirana osvetnička trilerčina!

Spoj arthouse crnjaka i nasilne eksploatacije nikad nije bio za svakoga – ali ovog puta ne može se reći da naslov nije dovoljno opisan, jer stvarno sažima samu prirodu filma: spoja osvete i ljubavne priče. Neobične, ali fino upakirane ljubavne priče, uvaljane u revenge triler kakav se može snimiti samo u Hong Kongu.

On počinje kao klasična saga o serijskom ubojici, razriješena već u prvih deset minuta: nakon što se zaredaju ubojstva trudnica s vađenjem beba iz trbuha, slijedi uhićenje osumnjičenika i sulude metode policijskog ispitivanja, koje graniče sa španjolskom inkvizicijom. No je li uhićeni zbilja psihopatski kiler i što sa svime imaju momci u plavom? Probat će nam objasniti jedan veliki, uznemirujući flashback…

Savršena klizeća kamera, isprana i tmurna fotografija, gore i komorni soundtrack. Sora Aoi glumi retardiranu školarku. Kupljeno!

Kad zasvira narodno…

Sori(na), guza!

Što, trebaju ti naočale?

Ni u remakeu nema pljuvanja po grobovima. Nažalost?

Fino si uzmeš dva sata i podijeliš ih tako da ravnopravno zadovoljiš obje strane koncepta – rape & revenge. Sve je tok OK, ali nije mi jasno zašto negativci u remakeovima eksploatacijskih klasika umjesto kao odvratni redneci moraju izgledati kao da su sišli sa stranica GQ-a? To je u neku ruku upropastilo i inače dobar remake ‘Last House On The Left’.

A i ovaj je dobar. Nema duh originala, ali kako ga i može imati – no da original ne postoji, ovo bi bio sjajan, beskompromisni suvremeni doprinos žanru, fino prilagođen prezentu i dovoljno drzak da je u kina išao u ‘unrated’ verziji. Kad se već šlepa na torture porn.

Priču znate – mlada spisateljica odlazi na selo raditi, ali je omete banda lokalnih debila spremnih na silovanje i ponižavanje. Osveta je, naravno, ključni dio, s apsoštrumpfno goretastičnim scenama nabijanja štakora u grlo i udica kroz očne kapke, otapanja lica u kiselini, kućnog zubarstva bez anestezije… I još svakakvog veselja, da ne spojlam sve.

Ona je ljuta. Najozbiljnije.

Kako ne razumiješ pravila bejzbola??!!

Sve će biti u redu!

Odlična irska urbana osveta!

Gledali smo američke, japanske i engleske verzije, sad je red na Irce da se uhvate dobre stare teme suvremenog čovjeka uhvaćenog u zamku barbarizma suvremenog društva, civilizacije koje su nam dale zabavne igračke prodane pod tehnološki napredak, ali zaboravile ukrotiti ljude koji… pa, ako je vjerovati ovakvim filmovima, ne samo da postaju sve luđi, već pretvaraju moderni Zapad u pravi pakao nasilja u psihopatologije!

Urbani kaos New Yorka osamdesetih sada se prelio na ulice Dublina novog milenija, a ovog puta u centru pozornosti je dugokosi osjetljivi fotoreporter, koji živi od crne kronike, a zatim i sam postaje postaje žrtvom svijeta koji mu se gadi: dva balava dripca ga opljačkaju, a potom izrežu skalpelom i prebiju iz zabave.

Naravno, on nakon traumatičnog iskustva strah pretvori u bijes pa se svim silama pokušava transformirati u mamojebača – obrije glavu, upiše se u teretanu, počne učiti borilačke vještine i kreće na put (auto)destrukcije. A mi dobijemo atmosferičan i efektan indie filmić u kojem psihološka drama i društveni komentar susreću mračni, sjajno snimljeni vigilante triler.

Gdje je taj šnicl, majku mu?

Zatišje pred buru

Pravi mali, zgodni i sočni, jeftini i zabavni komad japanskog eksplo-krimića iz devedesetih, jedan u nizu filmova iz kategorije ‘lov na serijskog ubojicu’, no kako je ovo Japan, onda je i serijski ubojica nešto zanimljiviji, kao što je zanimljivo i prilično eksplicitno prikazivanje njegovih nedjela.

A ona podrazumijevaju seks sa ženama, nakon/tijekom kojeg manijak ne samo da škarama odstrani žrtvine bradavice (koje nabije u usta leša), već vaginalno područje unakazi istim komadom kućne alatke za rezanje papira. Cijelu stvar istražuje policajka, seksi MILF-ara koja je ujedno i ljubavnica svog šefa…

Zanimljivo samo po sebi, ali još više kao primjer 90′s uratka redatelja Masaru Konume, jednog od najvećih majstora pinku eige sedamdesetih, možda najpoznatijeg po hitovima ‘Flowers And Snakes’ i ‘Erotic Diary of an Office Lady’.