Velimir i Enzo

Autor izvornih ‘Nemilosrdnih gadova’ govori o Tarantinu i Francu Neru, svojim legendarnim špageti-vesternima i krimićima, Budu Spenceru, eksploatacijskom sustavu i zlatnim danima komercijalne europske filmske povijesti (izvorno objavljeno na Tportalu)

‘Ne sjećam se jesam li snimao u Hrvatskoj, ali znam da jesam na prostoru bivše Jugoslavije. Snimao sam ‘The Loves And Times Of Scaramouche’ s Michaelom Sarrazinom i Ursulom Andress, 1975., a sjećam se da sam bio jako bolestan i tri tjedna mi je bilo loše jer sam svaki dan jeo svinjetinu. Došli smo u Jugoslaviju jer nam je Tito obećao da možemo koristiti sve konje, vojsku, bilo što za film, no iako smo se s Jadranom dogovorili da će nam to sve osigurati, kada smo stigli zakon se promijenio i ostali smo bez obećanog, bez konja, bez vojske… Bili smo primorani snaći se, a Branko Lustig nam je predložio da odemo u Gradišku, gdje poljoprivrednici imaju konje. Tako smo na kraju koristili njih, a da bismo ih natjerali na galop pred kamerama, jahaču koji prvi dođe do cilja obećali smo besplatno pivo’, priča Enzo G. Castellari na početku našeg razgovora.

Enzo, redatelj koji je bio jedan od pionira eurocrimea, žanra talijanskih krimića sedamdesetih i osamdesetih, a koji je potpisao i brojne klasike špageti vesterna te akcije ispunjene brkovima i fudbalerkama, novim je generacijama najpoznatiji kao autor ‘Nemilosrdnih gadova’, ratnog filma koji je nekoliko desetljeća kasnije Tarantino pretvorio u svoj razvikani krvavi ep. Castellari je gostovao u Ljutomeru na Grossmannu, festivalu filma i vina, gdje mu je njegova dežurna zvijezda i dobar prijatelj Franco Nero uručio priznanje za životno djelo.

Prije nego što krenemo kopati dublje po prošlosti, pozabavimo se Tarantinom i njegovom verzijom ‘Nemilosrdnih gadova’ – kada ste prvi put čuli da planira snimati svoju verziju?

Tarantino je po filmskim festivalima godinama pričao koliko voli talijansku kinematografiju i talijanske redatelje, filmove koje je gledao dok je radio u videoteci. Već sam ga tada cijenio. Zatim je počeo spominjati imena, Corbucci, Leone pa čak i moje ime – svidjelo mi se da zna tko sam. S vremenom sam čuo da mu je san snimiti… ne remake, ali film inspiriran mojim ‘Nemilosrdnim gadovima’. Upoznali smo se u Veneciji, gdje je došao samo zato jer su ispunili njegov uvjet da organiziraju retrospektivu B-filmova talijanskih redatelja.

Mislim da se sjećam te godine… To je bilo prije nekih pet, šest godina?

Da, mislim prije šest. Tarantino je gledao sve filmove koje su prikazali, sjedio je u kinu od ranog jutra do kasno navečer. Nikada u životu na velikom platnu nije pogledao ‘Nemilosrdne gadove’ pa je to bio jedan o osnovnih uvjeta da uopće dođe u Veneciju, jer Tarantino inače preferira Cannes. Nakon toga smo se konačno upoznali u hodniku kinodvorane. Tisuće obožavatelja su bile oko i u dvorani pa smo se morali sastati na tzv. sigurnom mjestu. Čekao sam ga u mračnom hodniku i odjednom čuo: dum, dum, dum! Div dolazi! Čim me je ugledao iz daljine povikao je: ‘Maestro!’ i potrčao ne bi li me izgrlio. Sjeli smo u kino, Joe Dante, Quentin i ja pa smo počeli razgovarati o filmu. Tarantino je znao kompletan dijalog iz mog filma. Nevjerojatno.

Sviđa li Vam se što je napravio s pričom?

O da, drago mi je da je snimio svoj film, a ne remake moga. Jer ovako možete na miru pogledati moj. (smijeh)

Pretpostavljam da je pomogao prodaji izvornika?

Apsolutno. Dobio sam novac za DVD izdanje mojih ‘Nemilosrdnih gadova’ u SAD-u, a koje je izišlo u isto vrijeme kada se njegov film pojavio u kinima. Snimili smo i zajednički razgovor, koji je trajao četiri sata. Pola sata tog materijala završio je na dodacima DVD izdanja.

Jesam. Svidjela mi se. Tarantino nije samo genijalni redatelj – on je genije pisanja dijaloga. Dijaloška scena između članova Ku Klux Klana je nevjerojatna! Quentin je genije.

Je li ‘Keoma’ u neku ruku bila Vaša verzija ‘Djanga’, s Francom Nerom ponovo u ulozi karizmatičnog usamljenog kauboja s egzotičnim imenom?

Corbuccijev ‘Django’ je pretvorio Franca Nera u najveću zvijezdu talijanskog vesterna, a ‘Django’ je možda najpoznatiji film u žanru. Njemački su producenti svaki film s Nerom prodavali s imenom ‘Django’ u naslovu, primjerice, moj ‘The Shark Hunter’, koji sam s Francom snimio na Karibima, distribuiran je kao ‘Django u džungli’! (smijeh)
Kada smo puno godina kasnije radili ‘Keomu’, bio je to zapravo samo nastavak mog rada s Francom, koji je odmah nakon ‘Djanga’ bio najpoznatije ime na svijetu – s njim sam počeo surađivati od filma ‘High Crime’, a iako do tada nije bio moj najdraži glumac, to je postao dok smo surađivali. Franco Nero je zaljubljen u film. On jednostavno voli filmove. Kad pričamo o scenariju, on misli na svoj lik, ali i na sve ostale likove, na film u cjelini. S njim je lako raditi, uvijek ima korisne savjete i prijedloge.

‘Keoma’ je i dalje Vaš najdraži film koji ste snimili?

Da. To je film koji sam stvarao dan po dan. Bio sam poput Hulka kada sam prvi dan dobio scenarij u ruke – zgrabio sam ga i poderao! Scenarij je bio sranje. U to vrijeme sam snimao ‘The Big Racket’, a Franco je u Münchenu radio na TV seriji pa nismo bili u prilici raditi na scenariju. Kad sam ga dobio, a bio je to prvi dan snimanja, morao sam ga baciti i početi na licu mjesta stvarati novi film. Jako sam zadovoljan kako je to ispalo.

Snimali ste gotovo sve moguće žanrove – kaubojce, krimiće, akciju, postapokalipsu, divovske morske pse… Koji je vam bio omiljeni?

Vesterni, definitivno.

Ali nikada niste snimili pravi horor, štoviše, znam da ste odbili ‘Zombie 2′. Zašto?

Ne volim horore. Lucio Fulci je postao majstorom horora s razlogom – on je bio neuredan muškarac, u stvarnom životu, pušio je lulu dok mu je pepeo padao na prsa i trbuh, nosio prljave košulje… Ja nikada ne bih mogao snimiti ‘Zombie 2′ onako kako je to on učinio. Ponosan sam na njega što je to učinio i postao majstorom žanra.

Tko Vam je najdraži iz cijele te generacije redatelja? Corbucci? Fulci? Deodato?

Corbucci. Bio je divna osoba. Kakav čovjek! Jedna od stvari za kojima danas žalim jest ta što nisam prihvatio biti njegov asistent. Corbucci je bio divan, urnebesno duhovit čovjek, kao i iznimno talentiran redatelj.

Fabio Testi bio je drugačiji od mnogih – bio je džentlmen. Jako dobra osoba. Iznimno zgodan. Visok, širokih ramenima, prekrasan. Henry Silva također je divna osoba, iako je uvijek glumio negativce. Voli žene, humor i hranu. Bio je jako duhovit i drag, što je bilo iznenađenje s obzirom na to kakvo je lice imao. Fred Williamson je također duhovit i zna sve o filmu, režirao je, pisao, producirao… Najdraži dio snimanja filma mi je čitanje scenarija s glumcima, a kada sam glumcima objašnjavao scenarij za ‘Nemilosrdne gadove’, Fred je bio taj koji je predložio naslov filma!

Kakav je bio ekonomski plan Vaših filmova – jesu li svi bili instant odgovor na američke hitove, kao eksploatacijske verzije ‘Mad Maxa’, ‘Paklene naranče’, ‘Death Wish’…

‘Death Wish’ je nastao nakon mog ‘Street Law’! Dokazano!

Znači, jednom su oni konačno pokrali vas?

Da! (smijeh)

Ali ‘The Last Shark’ je, primjerice, bio jasni eksploatacijski odgovor na Spielbergove ‘Ralje’.

Istina, a u prvom tjednu zaradili smo više od dva milijuna dolara samo u području Los Angelesa. ‘The Last Shark’ postao je neviđenim hitom i to je uplašilo Universal, jer moj cijeli film koštao je koliko Spielbergov prvi korišteni model morskog psa. Zbog svega toga smo se natezali po sudovima…

‘New Barbarians’ su bili…

…’New Barbarians’ su bili jako, jako, jako, jako, jako, jako, jako, jako jeftin film!

Kad se filmski sustav i Italiji raspao tijekom osamdesetih, bacili ste se na televiziju, između ostalog snimivši i ‘Extralarge’ s Budom Spencerom, koji je bio hit i na našoj televiziji.

Cijeli sam scenarij morao napisati ponovno, jer je on izvorno napisan za Corbuccija, koji je odustao od projekta jer nije imao vremena. E. B. Clucher, koji je režirao ‘Trinitu’, također je odbio, rekao je da je previše star da bi na godinu i pol otišao raditi u Miami. Seriju su nakon njih ponudili meni. Pročitao sam scenarij i bio je sranje. Scenarij je napisao Spencerov sin, no ja sam ga napisao iznova. Što se samog snimanja tiče, godina dana provedena u Miamiju bila je mučenje, ekipa se nije slagala… U Italiji je serija bila ogromni hit, ali ne volim se prisjećati dana kada sam je stvarao. Bud Spencer je bio sjajna osoba, ali okružen groznim ljudima, svojim vlastitim šminkerima, frizerima, krojačima…

Je li Terrence Hill bio jeftinija verzija Franca Nera?

Jest. To je definitivno istina. Terrence Hill je zapravo Mario Girotti, bio je tek solidan glumac s lijepim licem koji je snimio puno filmova u Njemačkoj. Zvali su ga ‘novi Django’, jer su producenti iskorištavali to što fizički sliči Francu Neru. Planirali smo i zajednički film, priču o dva brata – s Nerom i Hillom, ali to se nikada nije realiziralo. Mario je dobar čovjek, ali malo previše religiozan. Zapravo, prilično lud.

Već neko vrijeme priča se o tome da pripremate novi vestern u kojem će glumiti Franco Nero i Quentin Tarantino. Što je s tim?

Neću puno pričati o tome, jer kad god počnem govoriti o filmu, on se ne snimi. (smijeh) Tarantinovo ime nam pomaže, ali teško je doći do novca. Priča je to o tri lovca na ucjene, uz Tarantina i Nera trebali bi glumiti i Robert Rodriguez, Eli Roth i John Landis, ali vidjet ćemo što će biti od svega toga.

Je li danas teže snimiti film nego nekada, unatoč tome što je tehnika jeftinija i dostupnija nego ikada?

Jest. Ali ja jako volim digitalno, zbog čega se stalno svađam s Francom koji ne želi da snimamo digitalno. S digitalnom opremom možeš raditi što želiš. Naravno, imaš dodatni problem s kvalitetom fotografije, ali sve ostalo je čarolija – popravljanje boja je za mene čarolija, možeš dodati sunce u oblačni dan, ne moraš štedjeti novac za film, slika je tako čista da možeš vidjeti kotače vozila koje se kreće 300 kilometara na sat… Sjajna stvar.

Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra

Godine 1997. imali smo megablockbuster, ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. Tri godine kasnije dolazi ‘Maršal’. Zatim 2006. ‘Što je muškarac bez brkova’ sa 160.000 gledatelja. Prošle sezone došao je ‘Koko’ koji je blizu 100.000 gledatelja, a pogledajte danas: imamo situaciju da su u distribuciji paralelno dva domaća blockbustera, a treći, film ‘Zagonetni dječak’, stiže 28. veljače. Kladim se da će prijeći 100.000 gledatelja.

Na jesen u kina dolaze ‘Kauboji’, film koji ovih dana ulazi u snimanje, a zatim ‘Šegrt Hlapić’. Oba će također biti gledani. Takvu godinu nismo imali nikad, ne otkad je HAVC-a, nego od Lisinskog.

cijeli razgovor (T-portal, 28. 1. 2013.)

Quentin Tarantino

Britanci nakon posljednjeg masovnog pokolja u Newtownu imaju sve većih problema u komunikaciji s Amerima. Prvo se Alex Jones pred koji dan pretvorio u verbalni tornado koji je uživo protutnjao studijom CNN-a nakon “debate” s Piersom Morganom oko uvođenja zabrane (automatskog) oružja, a sad je i ovaj zapravo rutinski razgovor otišao u čudnom smjeru kad je Krishnan spomenuo silovanje u Djangu (kojeg nema) pa je Tarantino počeo gubiti živce.

Ulaskom u devedesete, Cannon je neslavno propao, ali je iza sebe ostavio ogromnu količinu ne samo akcijskih, već i art filmova, kao i povijest ispunjenu političkim i financijskim skandalima, plodnim materijalom za mnoge knjige i novinske članke napisane o uvijek kontroverznom studiju zaduženom za neumorno ‘štancanje’ tražene robe.

Scenarist, producent i redatelj Menahem Golan bio je jedan od gostiju festivala filma i vina Grossmann, koji se već sedmu godinu krajem srpnja održava u slovenskom Ljutomeru, nedaleko od Zagreba. Tamo smo s legendarnim holivudskim igračem otvoreno popričali o prošlosti, ali i sadašnjosti – naime, Golan je i dalje aktivan, a odmah nakon Grossmanna vraća se pripremi snimanja svog novog filma ‘Golem’, koji će u ožujku režirati u Pragu. ‘Riječ je o poznatoj priči o rabinu iz 16. stoljeća, koji je spasio Židove od pogroma time što je iz blata stvorio golemo frankenštajnsko čudovište. No iako ih je spasio, Golem je na kraju postao zao i ubio rabina, svog tvorca. Ova je priča puno puta ekranizirana, ali ne i u zadnjih 20 godina pa sam odlučio da je vrijeme za novu verziju. Snimat ću ga na lokaciji, jer Prag još uvijek ima izvornu arhitekturu iz 16. stoljeća, s obzirom na to da je riječ o jedinom gradu koji nije bio uništen u Drugom svjetskom ratu’, objašnjava Golan.

S obzirom na to da se Golanova verzija filmske povijesti prilično jako razlikuje od konvencionalne, kao i od svjedočanstava drugih ljudi – što neki pripisuju godinama (82), a neki manipulatorsko-muljatorskoj prirodi njegova posla, dobar dio priča koje je podijelio s nama treba uzeti sa zrncem soli. No u svakom slučaju, Golanova istina glasi ovako.

Ne znam jeste li gledali poznatu njemačku dokumentarnu TV seriju ‘Durch die Nacht’, ali u jednoj od epizoda, Franco Nero i Fred Williamson pričaju o Vama. Citirat ću što je rekao Williamson: ‘Ne postoji osoba kojoj Menahem ne duguje novac. Duguje i nama, ali ja još uvijek volim tog tipa i uvijek bih snimao s njim. Ali Menahem se ne smije vratiti u SAD, jer ima puno problema s porezima i sigurnošću.’ Kako to komentirate?

Sranje! Potpuno sranje, od početka do kraja. Nikome ne dugujem ni lipe. Cannon je za svaki film svakom glumcu isplatio i zadnju lipu. Otkrili smo velike zvijezde, od Van Dammea do Sharon Stone, snimili smo oko 16 filmova s Chuckom Norrisom i 12 filmova s Charlesom Bronsonom i nikome ništa ne dugujemo. Agencije vam ne bi dopustile da radite u Americi da dugujete novac. To je uvredljivo sranje. Ti glupi ljudi…

Barem kažu da vas i dalje vole…

Oni vole mene i ja volim njih, ali unatoč tome me kleveću. No oni su mali glumci, oni nisu prave zvijezde.

Franco Nero je rekao da danas živite od upravljanja zabavnim parkom u Izraelu. Je li to istina?

Nije. Očito da obojica nemaju ništa za reći pa izmišljaju priče.

Vratimo se onda počecima – živjeli ste u Izraelu, bili ste mladi vojnik… Kako ste se našli u filmskom biznisu?

Studirao sam u New Yorku i nikada neću zaboraviti što nam je profesor rekao na prvom predavanju: ‘Što radite ovdje? Mislite da ćete ovdje naučiti snimati filmove? Idite kući pa na set, dajte čaj redatelju, služite ga, sjedite pored njega i prije ili kasnije, postat ćete redatelj.’ Kad je Roger Corman u Monte Carlu snimao svoj film o utrkama ‘Young Racers’, napisao sam mu pismo i objasnio da sam spreman raditi za njega besplatno. Odgovorio mi je – ako stigneš prije 6. lipnja u Monte Carlo, dođi s automobilom i možeš biti moj vozač. Došao sam u Francusku sa svojom ušteđevinom i stigao na set, gdje sam upoznao Francisa Forda Coppolu, koji je tada snimao zvuk za Cormana. Pitao sam ga zna li on išta o snimanju zvuka, a on mi je odgovorio – ne, ali imam knjigu iz koje učim. Tako je on počeo svoju karijeru. Odmah nakon toga predložio sam Cormanu da moja supruga radi šminku za film, jer je žena. Kupio sam joj knjigu o šminkanju. U isto vrijeme sam učio i kako producirati film.

Dat ću vam jedan primjer. Nedjelja je navečer, a u ponedjeljak moramo snimati scenu za koju nam je trebalo cvijeće. Nitko nije mogao nabaviti cvijeće u nedjelju navečer, a ja sam uzeo sto dolara koje su mi dali i u devet sati otišao tražiti cvjećarnicu. Sve su bile zatvorene. Dok sam razgledao izlog jedne cvjećarnice, pojavila se policija i optužila me da pokušavam provaliti. Objasnio sam im da imam problem, da snimamo film pa su me policijskim automobilom odveli u planine, kod vlasnika cvjećarnice. On se u pidžami spustio u svoju trgovinu i sve smo riješili. U sedam ujutro isporučio sam Cormanu što je tražio, nakon čega je on postrojio sve svoje ljude i pokazao na mene: ‘Pogledajte ovog čovjeka. On će biti producent. On zna producirati.’ Jer, producent je čovjek koji ne zna reći ne i ne smije reći ne. On mora osigurati sve što je potrebno filmu.

Što više volite, producirati ili režirati?

Režirati, ali nisam imao izbora. Radili smo jako puno filmova, a kako sam imao puno velikih redatelja, trebalo je producirati. Radio sam s Cassavetesom, Altmanom… Redatelja je bilo, ali ne i producenata pa sam odlučio preuzeti taj posao. Ali najponosniji sam na ‘Operation Thunderbolt’, film koji mi je donio nominaciju za Oscara. To je jedini akcijski film koji je ikada bio nominiran za Oscara!

Cannon ste s rođakom Globusom kupili 1979. i to samo za 20 centi po dionici. Jeste li već tada imali viziju da iz toga možete stvoriti nešto veliko?

Platili smo 20 centi, a nedugo zatim cijena dionice popela se na 46 dolara! Mnogi su se obogatili. Poznavali smo strana tržišta, znali smo da vole velike akcijske filmove, ali problem je bio taj što su ih do tada producirali i distribuirali samo veliki studiji. Odlučili smo da ćemo producirati akcijske filmove za manje distributere. S obzirom na uspjeh koji smo postigli, to se pokazalo sjajnom idejom. Uzmimo na primjer filmove s nindžama, koje sam ja izmislio! Kako?

Čuo sam za kineske borilačke filmove koji su bili jako uspješni i pitao se zašto. Odlučio sam istražiti što je slično i počeo čitati o Japancima, otkrivši da su oni imali nindže, borce koji su razvili šesto čulo, sposobnost da znaju kada im netko prilazi s leđa. Odlučio sam nindže staviti u film i snimio ‘Enter The Ninja’, koji je postao veliki hit. Nakon toga smo s Michaelom Dudikoffom snimili ‘Američkog nindžu’ i nindže su postale iznimno popularne.

Zašto ste izabrali Dudikoffa, koji nije znao ama baš ništa o borilačkim vještinama?

Nije imao pojma, ali želio sam Amerikancima dati američkog nindžu, frajera s kojim se mogu identificirati, heroja koji izgleda kao da dolazi iz New Yorka, Los Angelesa, Baltimorea… Dudikoff je imao sveamerički izgled. Bio je pravi američki dečko. I postao je junak! Istu stvar sam napravio i s Van Dammeom.

Njega ste upoznali u restoranu?

Bio sam sa ženom u restoranu u kojem je Van Damme radio kao konobar. Tada je još bio samo belgijski plesač, koji je želio postati filmska zvijezda. Kada me vidio, prišao mi je i pitao me jesam li ja gospodin Golan. U rukama je držao dva tanjura puna juhe. Odjednom je desnom nogom zamahnuo iznad moje glave i dalje držeći tanjure s juhom koji se nisu ni pomaknuli. To je bio njegov talent – potpuna kontrola tijela. Dao sam mu vizitku i pozvao ga uz svoj ured. Mjesec dana kasnije, snimali smo njegov prvi film, ‘Krvavi sport’. Bio je to veliki hit pa smo odmah zajedno snimili još tri filma.

Nekada ste producirali nevjerojatnu količinu naslova u kratkom vremenskom roku, primjerice, samo u 1986. producirali ste gotovo pedeset filmova! Koja je bila logika iza svega toga?

Logika je bila tržišna. Tržište je tražilo proizvod. A mi smo ga isporučivali. Snimali smo filmove za manje od milijun dolara pa ako ne gubiš novac na taj budžet, što ih onda ne bi snimao? Naravno, nisam sve radio sam, imao sam pomagače, ali snimali bismo paralelno nekoliko naslova, zatim smo otkrili istočno tržište i snimali u Rusiji i na Dalekom istoku jer je bilo jeftinije… Zbog svega toga, zvali su nas ‘mini major’, to je ono što je Cannon zapravo bio.

Zvali su vas i ‘Go-Go Boys’, a priča se i da ste osamdesetih doslovno vladali festivalom u Cannesu. Čak ste i Van Dammea doveli u Cannes!

Istina. Van Dammea smo doveli u Cannes i tamo organizirali premijere njegovih filmova, radili veliki šou. Osim toga, izmislili smo još nešto. Kada mi je kći rekla da je na obali Los Angelesa vidjela skupinu dječaka koja u javnosti izvodi ples, otišao sam s njom i vidio potencijal za film koji još nitko nije snimio. Već sljedeći tjedan, zvao sam scenarista da napiše scenarij o tom plesu, koji su zvali breakdance. Tako je nastao ‘Breakin’, ogromni hit.

A htio bih vam ispričati i priču o Arnoldu Schwarzeneggeru, koji me došao tražiti u Izrael. Spojio nas je novinar i otišli smo na ručak. Schwarzenegger nije znao ni riječ engleskog, ali razgovarali smo na njemačkom. Rekao mi je da bi trebao snimiti film s njim jer će on biti najveća zvijezda na svijetu. Odbio sam ga, poslao ga natrag u Ameriku i rekao mu da dvije godine ne radi ništa, već da se posveti učenju engleskog. I da promijeni ime iz Schwarzenegger u Tom Bradley ili neko slično američko ime. Rekao je da će razmisliti o tome i vratio se u Beč. Tri godine kasnije, na mom brodu u Cannesu, na tulumu, prišao mi je Schwarzenegger i pitao: ‘Gospodine Golan, sjećate li me se? Nisam naučio engleski i nisam promijenio ime. A tko je najveća zvijezda na svijetu? Ja! Luzeru!’ (smijeh)

No niste snimali samo hitove, producirali ste i art filmove, Godarda, Konchalowskog…

Da, ideja je bila otići s Cannonom na novu, višu razinu. Veliki redatelji nisu mogli dobiti posao u velikim studijima, jer nitko nije želio filmove koji su previše umjetnički. Kada mi je prišao Altman, pristao sam raditi s njim prije nego što sam pročitao scenarij. Ne treba zaboraviti da je naš film u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, Cassavetesov ‘Love Streams’. Otkrili smo Konchalowskog, koji je snimio sjajni ‘Runaway Train’.

Koji je bio financijski najuspješniji Cannonov film?

Ili ‘Breakin” ili ‘The Delta Force’.

Jeste li bili ljubomorni na Carolco zato što su oni imali ‘Ramba’, a ne vi? Bila je to praktički jedina prava akcijska franšiza osamdesetih izvan Cannona?

Stallone je čovjek koji voli novac. Jako jednostavno. U to vrijeme, njegova je plaća bila šest milijuna, to je svota koju je dobivao od velikih studija.

No ipak ste snimili dva filma s njim?

Imao sam scenarij za film o obaranju ruku, ‘Over The Top’, i ponudio ga njemu. Stalloneov odvjetnik me podsjetio na to koliko novca traži Stallone, no ja sam rekao da mu ne želim platiti šest milijuna dolara, već deset! Sljedeći tjedan imao sam ugovor. Sve velike holivudske zvijezde možeš kupiti novcem.

Sa Stalloneom ste, u suradnji s Warner Brosom., potpisali i ‘Kobru’, koji je bio dio osvetničkog trenda osamdesetih, u sklopu kojeg ste snimili i druge filmove kao što su serijal ‘Death Wish’, ‘The Exterminator’… Zašto su ti filmovi bili toliko popularni tijekom osamdesetih, zbog razine zločina u SAD-u?

Da, svi su htjeli gledati nekoga tko se osvećuje kriminalcima. Kriminalcima koji ti dođu u kuću, izjebu ti i ubiju ženu… Svi žele vidjeti kako Charles Bronson ubija te ljude. Bila je to vrlo jednostavna formula.

Bronson je bio jedna od najvećih zvijezda ove ere, kako ste se spojili s njim?

Charles Bronson je također želio novac. Potpisali smo ugovor na sedam godina, s plaćom od dva milijuna dolara po filmu. A godišnje je snimao dva filma. Sve se vrtjelo oko novca. Bronson je jako volio priču o osvetniku, a također je volio i da ne mora ništa raditi. Jednostavno bi došao pred kamere i pucao, a nakon toga bi se vratio u svoje odaje. Nikada mi nije dopuštao da snimam nekoliko verzija iste scene.

Za koga biste rekli da je bio vaša najveća zvijezda? Van Damme? Chuck Norris?

Stallone, bez sumnje.

Van Damme danas pokušava promijeniti svoj imidž i postati cijenjeni karakterni glumac… Kako komentirate njegovu karijeru?

On je narkoman. Nažalost. Van Damme je mogao postati novi Bruce Willis, ali ga je uništila droga. Velika šteta.

Cannonovi filmovi su bili iznimno politički, uzmimo na primjer ‘Invasion U.S.A.’

Da, ali mi na njih nismo gledali kao na političke filmove. U spomenutom slučaju, Rusi su napadali Ameriku i to je akcijska fantazija, koja je funkcionirala.

Pričalo se o tome da Pentagon i CIA pišu scenarije za Cannonove akcijske filmove, s obzirom na razinu propagande koju su donosili?

Glupost, to nije istina.

Kraj osamdesetih donio je i kraj Cannona.

Zadnji film snimili smo 1990. Kada sam ja napustio Cannon, oni više nisu producirali ništa originalno. Kreativno nisu donosili ništa novo, samo nastavke, poput nastavaka ‘The Delta Force’. Prvi dio bio je divan film, jako originalan, no onda su počeli kopirati sami sebe.

Nedostaju li vam osamdesete?

Da…

Dani kada ste vladali svijetom?

(smijeh)

Znate li da su vaši filmovi bili nevjerojatno popularni u bivšoj Jugoslaviji?

Znam da su svi moji filmovi u Europi bili iznimno popularni.

Što mislite, zašto takav uspjeh nikada nisu imali i u Americi, iako su i njihove teme i motivi bili izrazito američki?

Zato što se u Americi sve vrti oko novca. Isti film koji sam ja snimio za milijun dolara, oni su snimili za sto milijuna. No taj novac nije potreban. Velike se produkcije mogu raditi za milijun dolara. To je bio naš recept za uspjeh.

Brian Yuzna

Pogledajte ekskluzivni intervju s Brianom Yuznom i iz prve ruke saznajte kako je ušao u filmski biznis, zašto je imao ovce, a nije bio pastir, kako je topio mozak dok je bio hipi i još mnoge zanimljive, intimne pojedinosti. Razgovor je snimljen na Grossmann film festivalu.

Njegova western–akcijada prikazana je izvan konkurencije i ja ju, nažalost, nisam pogledao, jer se nakon noćnog tulumarenja s Brianom Yuznom i genijalnom ekipom s Grossmanna jednostavno nisam mogao ustati na ranojutarnju novinarsku projekciju. No zato sam bio spreman za poslijepodnevnu press konferenciju, gdje se jako pričljivi Jee-Woon pojavio s tri glavna glumca (uključujući i svima poznatu, legendarnu njušku po imenu Song Kang-ho) te popričao s okupljenim novinarima. Među kojima sam ja bio gotovo pa jedini bez kosih očiju!

Kim Jee Woon

Čemu ste osobno bliži – starim američkim westernima Hawksa i Forda ili talijanskim špageti verzijama?

Od američkih westerna, jako volim ‘High Noon’, ‘Obračun kod OK korala’, ‘Shane’, ‘My Dear Clementine’… No, na mene su ipak više utjecali talijanski naslovi, jer smatram da su špageti verzije puno snažniji filmovi, primjerice Leoneovi radovi… Razlog leži u tome što američki westerni imaju američku tradiciju i promoviraju američke vrijednosti, dok su talijanski fokusirani prvenstveno na filmski užitak. Likovi su ekspresivniji. Uživao sam i u brojnim novijim američkim westernima, poput ‘Divlje horde’ i ‘Unforgiven’. Ipak, Leoneovi westerni su mi najcool.

Navodno je snimanje ‘The Good The Bad The Weird’ obilježeno brojnim problemima. O čemu se radilo?

Problemi uvijek postoje. Na tebi je da pronađeš način za prevazići ih. Čak smo 100 dana snimali u Kini i bilo je jako teško, temperature su bile nesnosne, svaki dan u pustinji na 40 stupnjeva, a glumci su na sebi imali hrpetinu odjeće koju su morali nositi. Posebno je bilo teško prevazići kulturološke razlike, obzirom da smo snimali s ekipom iz Kine. To je klasični problem filmova snimanih u inozemstvu. No, moram reći da je u ovom slučaju atmosfera bila jako prijateljska.

Kim Jee Woon

Verzija filma koju prikazujete u Cannesu je tzv. verzija za inozemstvo. Korejska će biti drugačija. U čemu je razlika?

Korejska verzija ima više akcije, više komedije i zabavnija je. Recimo to ovako – ‘Dobar, loš, zao’ bio je opisan kao ‘western opera’. Verzija mog filma za Cannes je hard rock western, a njegova korejska verzija bit će rock’n'roll western.

Clint Eastwood, zvijezda vama dragih špageti westerna, je u Cannesu. Jeste li ga pozvali na premijeru?

Čuo sam da je Eastwood ovdje, ali ga nisam vidio. Pozvao bih ga da imam priliku. Ne zato jer sam toliko ponosan svojim filmom, iako to jesam, već zato da mu pokažem da njegovi filmovi danas doživljavaju renesansu.

The Good The Bad The Weird ekipa

Jeste li gledali Miikeov ‘Sukiyaki Western Django’ i je li ‘orijentalni western’ sljedeća velika stvar koja dolazi iz Azije?

Nažalost, nisam gledao. Čuo sam za film, naravno, pogledao foršpan… Ja sam veliki fan Miikea, divim mu se još od ‘Audicije’. Što se tiče orijentalnih westerna… Ne znam što je sljedeća velika stvar, ali vjerujem da je u tijeku renesansa akcijskog filma. Ono što sam ja htio s ovim filmom jest snimiti pravu akciju, znači ne danas jako popularne gangsterske filmove, već pravi akcijski film.

Žuti titl i Hideo Nakata

Zovu ga najutjecajnijom i najvažnijom osobom u suvremenoj povijesti horor filma, ali zanimljivo je da Hideo Nakata uopće ne voli horore! Ovaj japanski redatelj počeo je s radom u pinku eiga industriji, snimajući soft porniće sadomazohističkog sadržaja, a zatim se pretvorio u jedno od najvećih imena japanske mainstream kinematografije.

Poznat po suvremenim horor klasicima 'Krug' ('Ringu') i 'Zlo' ('Dark Water'), Nakata je 2005. godine dobio priliku raditi i u Hollywoodu, na remakeu drugog dijela 'Kruga', a na festivalu azijskog filma u Udinama predstavio je svoj novi hit 'L: Change The World', spin off popularnog serijala 'Death Note', zasnovanog na jednom od najpopularnijih japanskih stripova u posljednjih nekoliko godina.

Razgovor smo počeli s pričom o ranim danima i radu na erotskim klasicima za veliki japanski studio Nikkatsu, a koji Nakata danas opisuje kao 'robovski posao'…

'Bili su to stvarno teški dani treninga. Nisam imao puno slobodnih dana… Ali naučio sam puno. Bili su to niskobudžetni filmovi, ponekad smo morali snimiti dugometražni film u svega sedam dana! No, to je bilo moguće jer je te filmove producirao studio Nikkatsu pa smo mogli koristiti njihove setove i omogućiti glumcima da se ugodno osjećaju dok izvode scene seksa. Radilo se brzo i jeftino, ali tako se trenira. To je i danas vrlo korisno, jer sam i danas često primoran raditi jako brzo.'

Koliko ste filmova tada snimili za Nikkatsu?

Sedam komada.

Nedostaju li Vam ti dani?

(smijeh) Ne baš. Bilo je to naporno razdoblje. Ali istodobno sanjam o tome da snimim… pa, možda ne tako ekstremnu pornografiju, ali ljubavnu priču s erotskim scenama, to da. Recimo, nešto po uzoru na Kubrickov 'Eyes Wide Shut'. Ja volim melodramu i ljubavne priče.

Jeste li prije rada za Nikkatsu bili pod utjecajem njihovih starijih, crno-bijelih hitova, posebno Nikkatsu Action filmova koji su prethodili pinku eigama?

Ne baš, ali gledao sam jako puno njihovih Roman Porno (romantična pornografija, op. VG) erotskih filmova i zato sam i počeo raditi za Nikkatsu. Sedamdesetih, ti su filmovi predstavljali buntovnu kulturu mladih Japanaca i ja sam se divio i još uvijek se divim opusu redatelja kao što je, primjerice, Masaru Konuma, o kojem sam snimio i dokumentarac.

'Sadistic And Masochistic'?

Da… Pa kada sam dobio priliku raditi za Konumu kao asistent režije, osjećao sam se počašćenim i uživao sam u tome. To iskustvo danas mi je dragocjeno.

Jeste li ljubitelj horor filmova?

Ne. Kao gledatelj, nisam. Ali dobro se sjećam kada sam u školskim danima gledao 'Exorcista' i koliko sam se jako uplašio. Bilo je to ekstremno, ali dobro iskustvo. Posebno gledati ga u punoj kino dvorani, gdje su ljudi stajali nakon što su se rasprodala sva sjedeća mjesta. Oko 200 ljudi je stajalo i gledalo! Kada gledate horor s toliko ljudi koji vrište, to je posebno iskustvo. Slično se ponovilo i s projekcijom mog filma 'Krug' pa iako nisam veliki obožavatelj horora, nakon što je 'Krug' postao iznimno uspješan, u Tokiju sam ga u kinu pogledao oko šest puta samo da bih čuo curice kako vrište.

Nakata i Mark Schilling na otvorenju

Što je s pričom o stvarnom duhu koji se pojavio na snimanju…? Medijska patka ili…?

Tijekom snimanja drugog dijela filma 'Krug', japanske verzije, slučajno smo snimili glas duha, što se pretvorilo u dobar alat za reklamu, ali stvarno smo snimili glas iz dubine mora. Radilo se o šaputanju mladog muškarca. Mislili smo da je to netko tko je gledao snimanje, ali snimač zvuka objasnio je da je zvuk dobio nakon što je mikrofon usmjerio prema moru i to nije mogao biti glas živog čovjeka. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Stvarno smo snimili taj glas.

Znate, ja sam diplomirao znanost. Ja ne vjerujem u nadnaravne fenomene. Ali moram reći da me to iskustvo natjeralo da preispitam takav stav. Jer se stvarno dogodilo, meni osobno.

Osjećate li pomalo ljubomoru zbog toga što je Takashi Shimizu dobio priliku snimiti američki remake svog filma 'Kletva' ('Ju-on'), a vi niste mogli režirati američku verziju filma 'Krug'?

(smijeh) Studio DreamWorks me nikada nije zvao da radim remake prvog dijela, ali zvali su me za drugi. Da sam imao prilike snimiti američku verziju prvog dijela, vjerojatno bih ga napravio drugačije od ovog kako je ispala. Kada sam snimio remake nastavka, bio sam odlučan u tome da potučem komercijalni uspjeh 'Kletve'. Ali nisam uspio u tome.

Što se tiče američkih verzija japanskih horora, treba imati na umu to da će Hollywood snimiti sve na čemu može zaraditi. Možda snime još koji horor, ali sada se čini da je taj trend prošao.

Koliko se razlikuje rad na J-Hororu u Japanu i u SAD-u?

U Americi, producenti su od mene tražili da zadržim svoj stil. Cijenili su ono što sam radio u Japanu. Ali svejedno su trebali biti oprezni, jer ipak smo radili film za američku publiku. Kad snimaš film u Americi, to je kao da radiš u tvornici na proizvodnji industrijske robe. To nije ništa drugačije od proizvodnje automobila. Ja tamo možda jesam dizajner automobila, ali ne mogu utjecati na to kako će izgledati konačni proizvod. Puno se toga oslanja na reakciju testnih vozača, tj. u ovom slučaju testne publike, koja film gleda iznova i iznova pa se na osnovu reakcija sve mijenja. Prva vizija do kraja može biti posve promijenjena zahvaljujući reakcijama te publike.

Isprve sam bio jako nesiguran i uplašen. U Japanu, točno sam znao kako ću montirati scene prije samog snimanja. Imao sam moć odlučivanja kako ću što snimiti. U Hollywoodu to nije moguće. No opet, možda ću uskoro snimiti još jedan američki film. A tada ću biti i pametniji.

Znači, Vaš sljedeći projekt mogao bi opet biti holivudski?

Trenutno završavan dokumentarac o sebi, 'Vodič za strane redatelje u Hollywoodu'. Dokumentarac govori o mojim danima borbe u Hollywoodu. Jer, tamo jesam snimio remake nastavka 'Kruga', ali prije njega trebao sam raditi na jednom drugom projektu, kojeg sam morao napustiti. Nakon 'Kruga 2', trebao sam režirati i 'The Eye', ali nakon šest mjeseci rada na projektu, i to je propalo.

Što je pošlo po krivu?

Ne bih ulazio u detalje. Japanci i dalje misle da je moje iskustvo u Hollywoodu nešto odlično. Ali stvarnost je da baš i nije bilo tako sjajno (smijeh). No opet, to je bila faza učenja pa s ovim dokumentarnim filmom želim pokazati kako to sve izgleda. U Hollywoodu sam proveo tri godine, a snimio sam jedan film. U Japanu sam u to vrijeme mogao snimiti tri filma.

Biste li se vratili u SAD da vas opet zovu?

‘I tako ti ja snimam kadli ono eto duha…’

Pa… Prije nego sam došao ovdje, bio sam u Los Angelesu. Bio sam na nekim sastancima i tako… postoji vjerojatnost da ću opet snimati u Americi.

Horor?

Kao što rekoh, horor ispada iz mode pa studiji ne žele više toliko ulagati u njih. Moguće je da ću snimati triler.

Osjećate li teret etikete 'majstor japanskog horora', kao da ljudi očekuju da do kraja života snimate samo horor filmove?

(smijeh) Trenutno se jako trudim pobjeći od te etikete. Ali istodobno, moram reći da zahvaljujući uspjehu svojih horora i sjedim ovdje. Puno im dugujem, iako ih puno ne volim. No, sve dok u hororu mogu imati dobru priču i dramu, nemam ništa protiv toga da snimim još koji.

Postoje priče da radite na novom, trećem nastavku filma 'Krug'…?

To nije istina. Danas je jako teško snimiti takav film, jer živimo u razdoblju DVD-ova. 'Krug' je zasnovan na ideji VHS kasete, analogne crne trake koja ima tajanstvenu dimenziju. DVD i HD su digitalna informacija, 010101… Kako duh može preživjeti u 010101 svijetu?

Iako snima od početka osamdesetih i do sada ima oko 50 filmova u svom opusu, Johnnie To našoj je publici najpoznatiji po filmovima 'Izbori', 'Izbori 2' i 'Prognani', koje je snimio u posljednjih nekoliko godina. Također, posljednjih nekoliko godina počeo je i njegov veliki proboj na Zapad, kada je To izišao iz okvira filmske industrije Hong Konga te počeo osvajati nominacije i nagrade na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji. No, prvu nagradu na Zapadu ipak je primio od publike Far East Film Festivala u Udinama, 1998. godine, za svoj film 'A Hero Never Dies'.

Ove godine, ne bi li proslavio deset godina tog festivala, ali i svog trijumfa na njegovom prvom izdanju, To se vratio Udinama, gdje je donio i svoje nove filmove – najnoviju glazbenu komediju 'Sparrow', pilot TV serije 'Tactical Unit – The Code', zasnovane na njegovom filmu 'P.T.U.' (pilot je To producirao, a režirao ga je Law Wing-cheong) te svoj hit 'Mad Detective' iz 2007. godine (jedan od četiri naslova koja je snimio u posljednje dvije godine!), a koji je u Udinama osvojio i prvu Black Dragon nagradu (nagradu publike s posebnim Black Dragon akreditacijama).

Sa sobom je na festival doveo i sve zvijezde filma 'Mad Detective', neizbježnog suradnika na režiji i scenarijima Wai Ka Faija, kao i glumce koji su obilježili bližu i dalju povijest hongonške kinematografije – gromoglasni pljesak u Udinama tako su dobile ikone kao što su Lau Ching-wan i Lam Suet te prelijepa Kelly Lin.

O svemu tome porazgovarali smo s Johnnie Toom osobno, počevši s pričom o njegovom aktualnom novom filmu…

'Ideju za 'Sparrow' dobio sam prije tri godine, ali tek je u posljednjih godinu dana konačno i snimljena. To je u osnovi film o Hong Kongu, o duši Hong Konga, o njegovim pejzažima, o njegovim ljudima, o mentalitetu, kulturi… A sve to inspirirao je jedan od meni omiljenih filmova, francuski 'The Umbrellas Of Cherbourg' redatelja Jacquesa Demyja. 'Sparrow' je tako moja osobna posveta tom filmu. Želio sam ga snimiti kao mjuzikl, ali zbog ograničenja u budžetu, na kraju sam mogao napraviti nešto što je samo napola mjuzikl.'

Znači, Jacques Demy je bio veliki utjecaj. Ima li još tko kome se divite i tko je utjecao na Vaš rad?

Francis Ford Coppola i Akira Kurosawa.

Najavljuje se i prvi projekt na engleskom, 'The Red Circle'. Koliko je istine u tim vijestima?

Istina je. To je projekt u nastanku, a scenarij piše Wai Ka Fai. 'Red Circle' je jedan od najboljih filmova koje sam vidio tijekom sedamdesetih, nezaboravan film. To je moj prvi film s engleskim dijalozima, a dijelom ga, uz Hong Kong, financira i Francuska. Snimat će se u Macauu i Hong Kongu, a ako sve bude išlo po planu, snimanje bi trebalo početi za šest mjeseci. Nakon snimanja, trebat će još šest mjeseci da se sve završi. Takav je plan.

Johnnie To

Znači, ipak nema riječi o odlasku u Hollywood. Kako to da se niste odlučili otići snimati američke filmove, kao mnoge vaše kolege iz Hong Konga i ostatka Azije?

Mnogi redatelji odlaze u Hollywood ne bi li unaprijedili svoje karijere i ispunili snove. No, moje je osobno mišljenje da nije lako otići u novu zemlju, novu kulturu i novi mentalitet. Potrebno je vrijeme za prilagodbu i zbog toga je mnogima trebalo puno vremena da naprave nešto dobro. Što se mene tiče, sve dok mogu razvijati svoje ideje i raditi filmove onako kako želim, mogu ih raditi bilo gdje.

Znači li to da uskoro možemo očekivati holivudske remakeove 'Izbora', 'Prognanih' i ostalih hitova?

Uopće ne obraćam pažnju na to hoće li Hollywood uzeti moje filmove za remake ili ne. Ne znam. Možda hoće, možda neće. O tome ionako odlučuje studio, tj. onaj tko ga je producirao. Ja s time nemam ništa.

Vaša produkcijska kompanija Milkyway specijalizirala se za neku vrstu autorskog žanrovskog filma…

Da, naš cilj jest snimati žanrovske filmove, ali na novi način, dati žanrovskom filmu novi život. Wai Ka Fai i ja oduvijek smo snimali tako da budemo originalni, da u žanr dodajemo svoje, originalne ideje i svoj, osobni stil. Pa na taj način želimo održati hongkonšku kinematografiju svježom, uzbudljivom i zanimljivom.

No, zadnja dva desetljeća ipak ste bili najpoznatiji po populističkim komedijama koje na Zapadu gotovo nitko nije gledao. Je li Vam žao što vas danas svi znaju kao majstora noir krimića i trilera, ili bi voljeli da se zna i za Vašu komičnu stranu?

Komedije sam snimao samo zato da si stvorim reputaciju u industriji, tj. samo zato da mi ljudi daju novce da jednog dana snimam ono što želim.

Kelly Lin

Otkud ideja za razvijanje TV serije iz filma 'P.T.U.'?

Serijal sam stvorio zato da bih novim i zanimljivim redateljima omogućio da se dokažu, koristeći televizijski medij za stvaranje i unapređivanje svojih karijera. To je nešto poput platforme za pokazivanje mladih talenata.

U kakvom je trenutno stanju filmska industrija Hong Konga? Unatoč tome što se snimaju dobri, hvaljeni i nagrađivani filmovi, govori se o teškoćama…?

Broj snimljenih filmova je u posljednjih deset godina opao, to je istina. Međutim, ne bih govorio o tome da hongkongška kinematografija upada u krizu. Stvar je u tome da je došlo do svojevrsnog pročišćavanja, tj. oni koji danas snimaju filmove rade uglavnom kvalitetne stvari. Konkurencija je velika, ali redatelji i dalje preživljavaju i snimaju, sve su više posvećeni tome da rade kvalitetne i drugačije stvari. Tako da je filmska industrija u Hong Kongu danas iznimno jaka, jer je kvaliteta visoka. Nije bitan porast broja snimljenih filmova, nego porast kvalitete.

Osim toga, u posljednjih deset godina dogodio se još jedan zanimljiv trend – legende se vraćaju u Hong Kong! Imena koja su napustila našu industriju kako bi otišla u Hollywood vratila su se snimati filmove kod kuće, imena kao što su Chow Yun Fat, Jackie Chan, John Woo… Stari i etablirani redatelji i glumci vratili su se Aziji i sve to promijenilo je kinematografiju. Stvari se stalno mijenjaju i nitko ne može predvidjeti što je sljedeće.

Lau Ching-wan

Dosta se govorilo političkim problemima vezanima uz Vaš film 'Izbori 2', tj. o kontroverznom prikazu kineske komunističke politike i njezine povezanosti s kriminalom. Koliko je uistinu bilo problema oko toga i je li politika razlog zbog kojeg je film klasificiran kao Cat III, tj. zabranjen za mlađe od osamnaest godina?

U Hong Kongu smo prilično slobodni. Cenzure gotovo da nema i možemo govoriti o čemu god hoćemo. Tako je bilo prije 1997. i tako je ostalo poslije. Ništa se nije previše promijenilo. Kad sam krenuo snimati 'Izbore 2', kao i u slučaju prvog dijela, u startu sam se odlučio snimati tako da dobijem oznaku Cat III pa je tako na kraju i bilo. Nema to veze s politikom.

Svoj prvi festivalski uspjeh zabilježili ste u Udinama, prije nego ste postali zvijezdom Cannesa, Venecije, Berlina… Je li vaš povratak u Udine zapravo poklon Far East Film Festivalu povodom njegove desete godišnjice?

Da. Ali nije samo moj boravak poklon. Sa sobom sam donio još jedan veliki, doslovno veliki poklon – Lama Sueta (smijeh). Uvijek cijenim svaku danu priliku i nikada neću zaboraviti da sam ovdje počeo.

Znači, na ovom ćemo Vas festivalu imati prilike sresti i u budućnosti?

Naravno.

U društvu legendi