Skupina mladih u reality showu postaje žrtvom…

…OK, OK, prije nego odmah prestanete čitati – da, znam, koncept smo vidjeli i prežvakali već i previše puta, ali na ‘Camp Dread’ treba obratiti pažnju iz dva razloga: Eric Roberts glumi redatelja horora! A i produkcija je donekle na razini, što je pravo osvježene u poplavi STV smeća koje izgleda kao snimke sa svadbe provučene kroz jadni filter, što je posebno pohvalno ako znamo da reality podloga može podnijeti i daleko jeftiniju i šlampaviju kombinaciju set dizajna i kamere.

Drugim riječima, ‘Camp Dread’ se trudi biti suvremena posveta starim kamperskim slasherima osamdesetih. Uspijeva li u tome, e to je već druga priča – istina, većina kamperskih horora, od ‘Petka 13’ pa naovamo, jest prilično negledljiva i svodi se na dva do tri kila u zadnjoj trećini, nakon maratona ničega. Možda je zato i ‘Camp Dread’ jedna velika gomila praznine, bez inspiracije, bez duše, bez adrenalina, krvi, ideja… ičega. Što je fascinantno ako znamo da su očita inspiracija bila stari gory slasheri i ‘Battle Royale’.

Kako netko uspije napisati i snimiti film u kojem se ništa ne događa? Nema čak ni golih sisa, a ono malo krvi kojom je ovaj horor prošaran nabijeno je sve zajedno u minutu očaja, snimljeno tako da se ne vidi da ne znaju što rade. Baš šteta.

(1)

Pionirski slasher Fernanda Di Lea!

Štoviše, ne samo slasher, već i savršena stara mješavina soft pornografije, horora, trilera i neogotike, miješane s psihodelijom. Nije giallo, već prije baš proto-slasher, priča o maskiranom ubojici koji terorizira elitnu ludnicu, umobolnicu za bogate žene, ljepotice koje se valjaju s vrtlarima, dok crvenokose medicinske sestre bare crnkinje, nježno ih kupajući u pjenušavoj kupki.

Naravno da se u svemu tome našlo mjesta i za Klausa Kinskog – ne znamo kako je veliki Fernando uspio izaći na kraj s manijakom, ali ova, iako mala uloga diže cijelu stvar, koja je ionako već dignuta količinom sisa, savršene glazbe, fotografije, psihodelije i nenadjebivog retro ambijenta. Šteta samo što je film u globalu prilično razvučen i dosadnjikav.

(0)

Treća nesreća.

Zar smo zbilja već dogurali do trećeg dijela? Franšize nas stvarno ponekad znaju iznenaditi – tko je mogao očekivati da će mala posveta 80’s gore horor/slasheru, nastala 2006., biti živa i sedam godina kasnije, s tri nastavka iza sebe.

Naravno, treći je možda najdebilniji od svih (Adam Green ga je napisao i producirao, a režirao ga njegov snimatelj BJ McDonnell), s najglupljom pričom i najgorom glumom do sada, ali to nimalo ne smeta, jer ‘Hatchet III’ dostavlja ono što od njega i očekujemo: zabavno krvoproliće i urnebesno pretjeravanje gorefestom. Egzekucijama koje su i u ovom nastavku srce cijele stvari, oko koje je izgrađena tamo neka priča.

A ona je – pogađate – temeljena na ideji da zli Victor Crowley, iako je zalegao na motorku krajem drugog dijela, i dalje živ. Kako ubiti duha? Lokalna novinarka ima ideju, dok šerif i specijalci imaju svoju. Tko će uspjeti – magija ili mitraljezi velikog kalibra?

Nemojte gledati da biste saznali, gledajte da bi stavili mozak ‘on hold’ i dobro se zabavili.

(0)

Ryuhei Kitamura uzvraća udarac!

Ajde konačno! Ponosni autor ‘Versusa’ u svojoj novoj (zapadnjačkoj) karijeri napokon je napravio nešto istinski vrijedno svog statusa.

Naravno, ne znači da se dočepao budžeta kojim su raspolagale neke druge gastarbajterske kolege pa su to još uvijek dobrim dijelom B vode, ali gotovo savršene za njegovu igru, onda kada smanji CGI krv i pusti kočnicu kako želi – zbog čega ovaj kidnap/revenge/torture/triler/horor ispunjava sve potrebne žanrovske uvjete za sjajan ponoćni provod uz dobru staru osvetu s mirisom slashera i goretastične užitke njezinog procesa.

‘No One Lives’ nas vodi u američku pripizdinu, gdje zla obitelj mlati lovu otimajući turiste. Jednog dana otmu krivog čovjeka, a ono što slijedi… pa, naslov vam otkriva dosta toga. U svakom slučaju, kad Kitamura kaže da su mu glavni izvor inspiracije američki horori i akcići iz osamdesetih, definitivno ne laže.

(1)

Novi Miike – dobar kao stari Miike!

Što se dogodi kada u školi zaposliš serijskog ubojicu? Dogodi se novi film Takashija Miikea, sjajno režirani stajliš-triler o šarmantnom mladom školskom profesoru koji između lekcija engleskog jezika ubija učenike i kolege, maestralno pakirajući svoj krvavi niz u epidemiju copycat samoubojstava.

Nakon dužeg vremena igranja s djecom i samurajima, Miike se ovom adaptacijom romana vraća daleko mračnijim i ozbiljnijim, uznemirujućim temama, u sjajno snimljenom balansu školske drame i slashera, s klasičnim začinom crne komedije i guro nadrealizma.

Defibrilacija penisa, glineni golubovi, nordijski bogovi, klizanje na iznutricama, jazz i jedno eksplozivno, dugo i špricajuće finale. Konačno!

(0)

A koja je priča ovog slashera s twistom? Banda motorista otima mladi par pa se iživljava na njima u napuštenoj kući, a prevrat počinje pojavom vještog i maštovitog ubojice koji zlikovce na dva kotača likvidira jednog po jednog.

Anchor Bay će s filmom krenuti u ograničenu kino distribuciju 10. svibnja. Nije da ne možemo spavati dok ne izađe, ali drago nam zbog Kitamure.

(0)

‘Wrong Turn’ se kao serijal uvijek kretao negdje između B i C lige – nikad toliko dobar kao, recimo, ‘Final Destination’, ali uvijek zabavniji od smeća zvanog ‘Saw’, dakle taman negdje između mainstreama i eksploatacije, sranja i uredno poslaganog klanja.

Četvrti nastavak, u osnovi i prequel (sve što jedna franšiza treba za legitimitet jest više od tri dijela i prequel! I eto ga!), donosi upravo to – red sranja i red klanja, tj. zbirku amaterski snimljenog pretjerivanja koje je zabavno onda kad se posve pusti s lanca, a iznimno dosadno između scena goretastičnog masakriranja, tj. kada se ne dešava praktički ništa osim klasične štorije o mladim i napaljenim studentima na relaksaciji u napuštenom sanatoriju kojim vladaju pomahnitali rednek-mutanti-kanibali.

No ima gorea, ima i pregršt seksa u raznim kombinacijama pa je rezultat, kad mu pribrojite grozomorno lošu glumu, jadnu režiju i solidnu mješavinu CGI-ja i prostetike, prava moderna eksploatacija horora i komedije, jeftina, umjereno zabavna i vrijedna gledanja samo ako pratite serijal koji nikada nije bio sjajan i originalan, ali nas to nikada nije sprječavalo da sa zanimanjem gledamo svaki novi nastavak, ma koliko debilan bio.

(1)

Dario Lonjak je sasvim sigurno budućnost hrvatske kinematografije, mladi redatelj koji zna što želi i voli to raditi. Velika nam je čast i zadovoljstvo puhati u jedra mladim sposobnim (filmskim) snagama te im uvijek ustupati koliko god (medijskog) prostora treba.

Tko si ti i otkud ti na Žutom titlu?
Dario Lonjak, rođen u Karlovcu 1987. godine. Filma sam se uhvatio još u osnovnoj školi, u ‘Kinoklubu Karlovac’, a po završetku gimnazije upisujem režiju na ADU. Velika euforija oko akademije ubrzo umire kada shvaćam na koji način mi je organiziran studij režije.
Jedan od većih problema, po meni, je u tome što dio profesora ne želi prenijeti vlastito znanje i iskustvo na studente, već im usađuju neke osobne svjetonazore i viziju kako bi hrvatska kinematografija trebala izgledati. S druge strane, ako dođe netko sa potpuno drugačijim idejama i stavovima, odmah ga se u startu podcjenjuje. Danas sam na petoj godini i rješavam još neke ispite koje sam ostao dužan.

Zašto redatelj, a ne astronaut i koga cijeniš od kolega (doma i vani)?
Dok sam još bio aktivan član Kinokluba Karlovac nije mi bilo bitno što ću raditi, već samo da se radi. Tako da iz tog perioda imam nekih desetak filmova koje sam odradio kao snimatelj i montažer. Naravno, javila se potreba da realiziram i neke vlastite ideje pa je tako nekako sve počelo. Mislim da mi danas u radu jako pomaže snimateljsko i montažersko iskustvo, pogotovo jer sam veliki zagovornik zanatskog dijela režije. To je još jedna od stvari koja se na Akademiji potpuno diskreditira.Od filmova gledam sve što mi se ponudi i preporuči, ali nekako me najviše još od djetinjstva privlačio žanrovski film.
Odrastao sam na filmovima Johna  Carpentera i uvijek razmišljao o tome kako sigurno mora biti zabavno raditi takve filmove. Od novije generacije redatelja najdraži mi je definitivno Gaspar Noe, iako baš nisam oduševljen s njegovim posljednjim uratkom. Što se tiče hrvatskih redatelja najviše cijenim Kristijana Milića i jako mi je žao što nema priliku kontinuirano proizvoditi filmove, kao neki drugi domaći redatelji. 

Zašto se ne vole publika i domaći film?
Film u Hrvatskoj, nažalost, nikada neće biti komercijalno isplativ. Nije moguće povratiti ni desetinu uloženih sredstava, tako da bez subvencije države ne bi bilo ni profesionalnog filma. Svi ti čimbenici uvjetovali su da danas imamo autorsku kinematografiju i radimo tzv. ‘art-filmove’. Većina redatelja orijentirana je isključivo na festivalsku publiku i kritičare pa za njih normalna kino publika ne postoji. S druge strane, kada i nastane film rađen po mjeri prosječnog gledatelja, on više jednostavno nema hrabrosti ići u kino i riskirati svojih 30kn na neki hrvatski film. Pogotovo danas kada ti je sve dostupno sa par klikova miša. Ako je film dobar, izaći će i torrent. 

Neki tvoj film je i na Zagreb Film Festivalu?
Da, točno. U utorak u 23:00, kino Tuškanac u programu Kockica igra kratki film ‘Tjelesne tekućine’. Radi se o jednoj mračnoj krimi-drami koja govori o nasilju među mladima. Film je snimljen još davne 2009. za godišnji režijski ispit. Pošto su nam se stvari malo zakomplicirale u post-produkciji, film je dovršen tek nedavno tako da će mu projekcija na ZFF-u biti ujedno i premijera. Da ga danas snimam vjerojatno bih ga potpuno izmijenio, ali svejedno mislim da smo odradili dobar posao. 

Preporuka čitateljima Žutog titla za neki svježiji naslov koji te očarao?
Nedavno sam gledao film srpskog redatelja Dejana Zečevića ‘Neprijatelj’ i jako me iznenadio. Radi se o ratnoj drami koja postepeno gradira u horror. Film je jednim dijelom financirao i Hrvatski audiovizualni centar, tako da ga se navodi kao domaći film. Slika sjajno izgleda, glumačke izvedbe su jako dobre i svakako ga preporučam.  

Dragi čitatelju, a još draža čitateljice, da ponovimo — na ZFF-u obavezno pogledaj ‘Tjelesne tekućine’, obrati pažnju na ‘Neprijatelja’ Dejana Zečevića i svakako pogledaj dva Lonjakova filma u nastavku:

Više podataka o filmovima saznaj na linku: Dario Lonjak i Vimeo servis.

(2)

Postavka je pomalo tradicionalna – dva mamlaza zadužena su zakopati leš u šumi za svog šefa. No izvedba je sve samo ne šarmantni holivudski crnjak – ovo je suludi korejski crnjak, u kojem smijeh dolazi iz standardne runde šala temeljenih na zabuni, neočekivanim problemima i šeprtljavosti protagonista, ali i iz savršene doze pretjerivanja.

A ono je uglavnom briljantno uznemirujuće – miješaju se tu školarci silovatelji nasnifani ljepilom sa sajko serijskim ubojicom koji skuplja ljudske jetre po šumi, ali i još koječime. U ovom filmu, ukratko, nema niti jednog lika koji bi vam mogao biti pretjerano drag, a opet, svi zajedno, dragi su kao galerija sveopće ljudske sjebanosti, iskrižani u ludim situacijama s pristojnim body countom.

Zabavno ludilo kakvo već dugo nismo dobili iz Koreje.

(0)

Britanija i dalje dere po svome – nakon ‘Eden Lake’, ‘Harry Brown’ i ‘Cherry Tree Lane’, stigao je još jedan primjerak podžanra koji je imenu unatoč zapravo triler, ali u svakom slučaju fenomen iznikao iz eksploatacije crne kronike, mračnih statistika engleskog društva i čistog žutila čuvenih otočkih tabloida. Klinci i dalje nisu u redu, ukratko rečeno, a i ovog puta nisu ni odrasli – zbog klinaca.

U ovom slučaju to je školski profesor koji postaje žrtvom nasilja učenika, nakon čega  mu se život potpuno raspada. No to je samo početak, jer nakon uvodne drame i trilerističnog zapleta, počnemo skretati u pravcu blesavog slashera (s užasno iritantnim zvučnim efektima i glazbom na kilovima), nakon čega, da nastavimo sa žanrovskim nabrajanjima, dobijemo solidni čušpajz, još jedan o ubojitom pubertetu.

Hej, nije ni ‘Harry Brown’ ni ‘Eden Lake’ i ako ćete tražiti dlaku u jajetu, naći ćete cijeli busen, ali jest samo (taman!) 75 minuta gledljive zabave. U isto vrijeme i obavezan dio mozaika za skupljače svega što dolazi iz novog vala filmova s kapuljačama.

(0)