Najgledaniji tajlandski film svih vremena.

Bangjong Pisanthanakun proslavio se sa ‘Shutter’ i svojim pričama u obje ‘Phobije’ – stoga nije čudno da je pokoju godinu kasnije kompletnu glumačku ekipu iz ‘Phobije 2’ prebacio u tko-zna-koju-po-redu priču o duhu koji je obilježio tajlandsku tradiciju i kulturu, ne samo u pričama, već i u više od 100 filmova, TV serija, kazališnih predstava… ‘Nang Nak’ jedan je od prvih na Zapadu razvikanijih uradaka s temom ratnika koji se vraća u selo svojoj trudnoj ženi, ne bi li potom shvatio da stvari nisu kakvima se čine.

Pisanthakuov ‘Pee Mak’ oborio je sve rekorde gledanosti zbog kristalno jasnog i genijalnog recepta – bio je to prvi put da je netko spojio tradicionalni ghost story s komedijom, zbog čega je film oborio sve box office rekorde, u medijima bio gotovo svakodnevno i postao jednim od najvećih filmskih fenomena u povijesti Tajlanda!

No dok horora gotovo i nema, humor je daleko od zlatne ere tajlandskih komedija, dijelom zaključan u kulturne kodove i lokalne fore, a dijelom preblizak kreveljenjima viđenjima na potezu od hrvatskog zabavnog programa na TV-u do kineskih blockbustera u multipleksima, a iako nije grozan – zna čak ponekad i nasmijati – daleko je od nečega što bismo preporučili za neizbježno gledanje. Svim zarađenim milijunima unatoč.

(0)

Tony Jaa opet traži ukradenog slona, a pomažu mu Prachya Pinkaew i Panna Rittikrai, prvi put zajedno nakon 2005.

U posljednjih 10 godina, koliko živi Žuti titl, podiglo se i sagorjelo iznimno puno toga – japanski filmski biznis urušio se s urušavanjem VHS i DVD tržišta, Koreja je prestala vladati festivalima i svijetom ‘drugačijih blockbustera’, u Hong Kongu snimaju još jedva dva do tri redatelja, a jedna od novih središnjica dobre moderne retromanije bio je i Tajland, koji je u zlatnoj eri dostavio jedinstvenu, surovu akciju s formulom ‘bez žica., bez CGI-a’, kada su se svi oslanjali na dotične tehnike, predstavivši zemlju kao novu Meku filmske fizikalnosti, neviđene još od Hong Konga osamdesetih. Bilo, ali nažalost i prošlo.

Danas, devet godina nakon ‘Tom Yum Goong’, jednog od najboljih primjera zašto smo zavoljeli tajlandsku akcijadu, stiže nastavak koji podsjeća na to koliko su se vremena promijenila, ne nužno na bolje – dvojka izgleda kao da je mogla nastati u najkomercijalnijim ešalonima današnje kineske blockbuster produkcije, pretjerano ispolirana, krcata CGI-jem i kreveljenjem, s  kroničnom prazninom duha i fajtovima koji su uglavnom besciljni, razvučeni, nimalo spektakularni….

Ipak, nije pretjerano užasan – ima zabavne akcije, iako daleko manje atraktivne od jedinice, a teen orijentacija (s 3D-om na čelu) je očita. Ipak, sedam godina kasnije, najkraće rečeno, čarolija je nestala, a ostao samo praznoglavi kvazispektakl za multiplekse.

(0)

Tajlandska gangsterska epopeja.

Posljednjih nekoliko godina u modi su tzv. povijesni gangsterski filmovi, sage o razvoju nacionalnog organiziranog kriminala upakirane kao manje-više skladne mješavine drame i nasilja – u tajlandskoj verziji skokovi s klaonice na melodramu znaju biti urnebesni, ali ovo putovanje kroz razvoj thai mafije svejedno je sočan komad moderne tajlandske retro-kinematografije, odlično djelce u režiji Kongkiata Khomsirija, autora klasika ‘Slice’ i odličnih nastavaka ‘Art Of The Devil’, kao i scenarista ‘Bang Rajan’ i ‘407 Dark Flight’.

‘The Gangster’ nas vodi kroz desetljeća razvoja, sukoba i ludila u undergroundu formiranog na krilima buntovnog bitništva rock and rolla pedesetih, a finaliziranog u paralelnim ekonomijama uličnih gangstera i državne mafije koja reketari i vlada preko svog prljavog vojno-policijskog aparata.

U samom srcu priče leže sukobi, prijevare i prijateljstva Joda, Daenga i niza drugih kriminalaca iz Bangkoka pedesetih do sedamdesetih, a oko nje imamo red drame, red tučnjava s noževima i mačetama, gnječenja lubanje kamenom i puno mitraljeza u vatrenom finalu.

Tulum zagarantiran!

(0)

Pravo je pitanje što bismo točno izgubili da je Refnov novi film ‘Samo Bog prašta’ tako loš, nepotrebno (pre)nasilan i/ili precijenjeni vizualno impresivni trash kakvim su ga neki doživjeli? Teško da bi mi bilo žao potrošenog vremena jer kakva se štanc-mašinerija greenscreen klonova prodaje u IMAX-u barem bi mi bilo drago da je netko probao snimiti nešto svoje, makar i neuspješno. Slično je već prošao nakon bankrota i neuspjeha kanadske avanture ‘Fear X’ 2003. nakon koje se vratio zreliji, discipliniraniji i mudriji, pruživši nam neke od filmskih klasika 21. stoljeća.

Već od samog početka postaje jasno da ‘Samo Bog prašta’ neće biti ziheraški ‘Drive’ klon na Tajlandu već nešto puno sporije i mističnije s istom postavom, ali u potpuno drugačijem stilu. Narativna struktura prisutna je samo da ispriča u osnovi jednostavnu priču o majci, kraljici američkog narko kartela koja u Bangkok dolazi osvetiti starijeg sina, dok u mlađem traži saveznika i potporu. Problem je što im je glavna meta proslavljeni policijski inspektor s opasnim zaleđem i vrhunskim obrambenim vještinama. Za razliku od ‘Drivea’, ovaj put se Refn u naraciji služi Lynchevski snenim sekvencama nemogućih susreta i tokova misli koje ponekad bezobrazno presiječe pjevnim sekvencama da pojača razlike stvarnog i nadrealnog. U tome je puno bliži ‘Valhalli’, ali najviše podsjeća na ‘Fear X’ samo je ovaj put pametnije radikalniji i autorski slobodniji pa si uzima vremena da te fino uvuče u svoj svemir, naglasi što želi i usmjeri radnju kamo želi. Takvim pristupom je vjerovatno izgubio onu nezadovoljnu polovicu gledatelja koju je nekoliko eksplicitno nasilnih scena dotuklo do kraja, iako je pretjerano tvrditi da je riječ o vrlo brutalnom filmu. Tko zna na čemu je publika u Cannesu, kad su već tako burno neogodovali i protestno napuštali dvoranu. Znali su oni tamo u nebesa dizati znatno agresivnije i krvavije filmove, a s druge strane su znali negodovati i na ‘Taksista’ (1976), koji im je također bio prenasilan.

Što se glumačke postave tiče, Ryan Gosling je Driveovski bezizražajan i više komunicira očima nego riječima, Kristin Scott Thomas u ulozi života kao majka/šefica kartela, predivna Y. Phongam kao Mai (Julianova Julija), ali najimpresivniji lik je “glavni negativac” Chang kojeg je utjelovio Vithaya Pansringarm.

Malo tko je znao dočarati neon i noćni šarm Bangkoka kao snimatelj C. Doyle, no Refnov snimateljsko-umjetnički tim je odradio nevjerovatan posao pa je bio izuzetan gušt gutati predivne kadrove neonom okupanog Bangkoka s platna ljetnog kina Tuškanac. Cliff Martinez je opet izvrstan s atmosferičnim soundtrackom uz najtemu na orguljama prilikom upečatljivog prebijanja Goslingovog lika Juliana.

Refnov nadrealni krimić svakako je Al pari s naslovima Jodorowskog kojem je odao hommage prije odjavne špice, ne skrivajući izvor inspiracije, a pametno je odabrao stil i lokaciju za sukob beskrupoloznog zapada koji se šerifovski nameće jer samo on zna kako pravda treba izgledati i istoka koji ipak ne mjeri apsolutno sve u novcu i koji bi ipak zadržao natruhe vlastitog identiteta, makar ga morao demonstrirati zapadnjačkim metodama, ali i zapjevati u znak pobjede i happyenda. Divno je odrastati s Refnom, baš kao i s H. Korineom. Zasad obojica imaju filmove godine.

Sve pohvale ekipi Fantastic festa na odličnoj suboti navečer. Svakako provjerite ostatak programa i vidimo se na projekcijama.

(2)

Strašni let na nebu iznad Tajlanda.

E ovo je ugodno iznenađenje! Isara Nadee i scenarist Kongkiat Khomsiri, najpoznatiji po radu na ‘Slice’, ali i nastavcima tajlandske gore-horor-franšize ‘Art Of The Devil’, potpisuju ‘407 Dark Flight’ kao puno komercijalniju varijantu svojih putovanja šok-hororom, ali pri tome nisu odradili tek negledljivi komad djetinjastog bulšita. Ma koliko djetinjasti bili u mnogim scenama.

Ovaj avionski horor, doduše, sadrži grozan CGI, klasično kvazi-humorno kreveljenje i svaki kliše koji možete zamisliti (od izbora likova do procedure njihovih smaknuća), ali svejedno funkcionira, posebno nakon spore polovine – prvih dvadesetak minuta možda će vas navesti da ugasite cijelu stvar misleći kako je riječ o još jednom običnom slasheru s duhovima koji likvidiraju žive u izoliranom prostoru (u ovom slučaju, unutrašnjost ukletog putničkog aviona), ali vrlo brzo se zalaufa kao totalno ludilo, s potocima krvi i fantastičnom dinamikom.

Čak i kada je u tipičnom multipleks modu, ‘407 Dark Flight’ zabavan je, krvav i taman lud koliko treba biti.

(0)

Tajlandski horor omnibus.

Zvučalo je kao sjajna ideja – omnibus s nekoliko autora čiji kratki filmovi pričaju istu priču iz različitih kutova, devet kratkih horora s potpisom 12 redatelja i jednom postavkom: samoubojstvom mlade djevojke, koja je skočila s balkona višekatnice. Zašto?

Odgovor je sjajno snimljen, ali vrhunska kamera nije bila dovoljna da me zadrži u sjedalu – ovo je bio jedini film na ovogodišnjem FEFF-u koji sam napustio nakon 45 minuta, jer jednostavno nije bio gledljiv.

Kad snima gorefest, Tajlandu nema ravnog, ali kad su duhovi u pitanju, užasan CGI, skerovi za predškolski uzrast i rastegnute besmislice nisu nešto što se da izdržati u jedan ujutro.

(0)

Tajlandski ‘Petak 13’.

Sjećate se ‘Sars Wars’, jednog od prvih naslova nove tajlandske kinematografije koji smo gledali u mahagonijskim uredima Žutog titla, još uvijek smještenima na 39. katu staklenog nebodera na Manhattanu? Isti čovjek puno godina kasnije snimio je i ovaj ‘Petak 13’ – doslovno, jer se tako film zove u izvorniku, a i radnja se odvija na dotični dan i datum, iako dijelom duguje i ‘Evil Deadu’, koliko i slasherima.

Sve to na malom otoku gdje skupina mladih uživa u hedonizmu života, dok im planove ne pokvari jedna kletva i zao duh gladan smrti.

Zijevali smo na kliše-skerove i zgražali se nad zastrašujućim primjercima loše glume, ali za razliku od nekih drugih tajlandskih horora, nismo izišli nakon polovine. Što znači da je solidan, iako je mogao biti manje iritantan, a ne bi mu škodilo ni bolje spajanje CGI-ja i dobre stare tajlandske mesnice.

(1)

Nabrijana akcijada, ručno stvoreni kartonski oklopi, vatromet, “letenje”, helikopteri i raketiranje vile Tonyja Starka, sve je tu, baš kao u pravom traileru.

Doživljaj bi bio potpun da su koristili i vlastite zvučne efekte, ali korištenje izvornog zvučnog zapisa daje šarm i pojačava doživljaj, jedino je pitanje koliko će im video biti dostupan zbog autorskih prava.

Valjda gospoda iz Disneya neće imati ništa protiv jer i dalje se radi o reklami za film.

(0)

Isus, trava i torture porn.

Čuda su moguća – jedan mali, niskobudžetni tajlandski horor poput ovog, prikazan u ponoć u klasičnoj tulum-atmosferi jurišnika za noćnim skerovima i goreom, osvojio je u konačnici drugu nagradu na festivalu!

Je li stvarno tako dobar?

Pa, skoro da i je, svakako jedan od ponajboljih koje smo gledali u ta četiri dana i jedini thai-horror koji donekle slijedi tradiciju gorehound klasika koji su nas oduševljavali prethodnih godina (‘Art Of The Devil 2’, ‘Sick Nurses’), makar i nije toliko krvav. Ali jest uznemirujući, vrhunski nabrijan, napet, lud, duhovit i urnebesno zabavan.

Jedina prava mana mu je neopisivo iritantno preglumljavanje glavnog lika, ni manje ni više nego psihotičnog Isusa koji posjećuje novogodišnji tulum tajlandskih studenata u New Yorku, donosi im fantastičnu ganju, ali potom izvršava srdžbu božju, što nas vodi do posve svježeg pristupa klasičnom home invasion/torture  konceptu. Debitant Nattawut ‘Baz’ Poopiriya redateljsko je ime koje treba nastaviti pratiti – ako ga uspijemo zapamtiti…

(0)

Jedan od heroja Žutog titla Nicholas Winding Refn ponovno se udružio s Ryanom Goslingom i opet stvorio remek-djelo, u što ni najmanje nismo sumnjali.

Volimo Tajland, volimo Refna i volimo akciju pa smo odmah skloni vjerovati kako je riječ o filmu godine.

(0)