Švedska gotika.

Danas kada je moderni švedski triler postao potpornim stupom europske popularne kulture, lijepo se sjetiti dana kada je sve krenulo. Ah, kako li je slatko vidjeti golu ženu odmah u prvih nekoliko minuta – ne zato što je ona slatka (iako jest, plava i zatrpana novcem u krevetu), već zato što je godina 1965., a full & frontal eskapade poput ovih nisu bile tipične za pokretne slike većine drugih država koje su naučile koristiti kameru.

‘Morianna’ je jedan od onih izgubljenih žanrovskih proto-eksploatacijskih klasika; legendarni Arne Matsson adaptirao je roman Jana Ekströma, snimivši ga kao fantastično stilizirani gotički noir o obitelji u bezdanu ludila i pohlepe. U središtu pažnje je 80-godišnji milijunaš Verner Vade, koji hrani čitavu širu familiju. Ona troši njegov novac u njegovoj kući, dok on danonoćno radi i pizdi na ‘parazite’. Ali život ove mikro-zajednice još je zanimljiviji: žena vara muža, netko siluje kućnu pomoćnicu, odvjetnik mulja, a kako Vadea svi žele vidjeti u grobu, on jednog dana dobije batine i nestane. Na nama je da pogodimo gdje?, zašto? i tko?, prije špice.

Odlična blekendvajt psihoza, inspektor hičkokovske kilaže, frikovito spaljivanje lutke na lomači i savršeno švedsko dupe pod tušem. Zlatno doba, kažem ja.

(1)

Abeceda druga, abeceda bolja!

Znate već pjesmicu koja kaže da su nastavci rijetko bolji od prvog dijela, a pridodamo li ovom rijetkom slučaju i činjenicu da u drugom dijelu ima još manje poznatih i velikih imena od izvornog omnibusa, čuđenje je utoliko veće. Jer, ‘ABCs of Death 2’ jest bolji od jedinice, što ne znači da nema sranja – ima dovoljno, ali je u globalu luđi, zabavniji, razuzdaniji, bogatiji potpuno bizarnim idejama…

Samo jedan ‘Grandad’ Jima Hoskinga intrigantniji je od većine stvari iz jedinice, ‘Masticate’ Roberta Boochecka genijalan je komentar na ‘bath salts’ aktualiju iz 2013., a ‘Youth’ Soichija Umezawe podsjeća da još uvijek ima duha u posrnulom japanskom ludilu.

Iako su imena nova, koncept je isti – svaki redatelj jedno slovo, a tema je naravno i dalje smrt, što nužno ne znači i horor. Tako da ovdje ima i drame i distopijskog SF-a, kao i ponešto naših starih prijatelja i znanaca – Erik Matti raspištoljio se s goreom u ‘Invincible’, a Julian Gilbey (‘Rise Of The Footsoldier’) miješa krv  i društvenu kritiku u ‘Capital Punishment’, dok Vincenzo Natali ide u SF politiku s ‘U Is For Utopia’. Zabavna kompilacija, uglavnom.

(1)

Horor i erotska književnost.

Klasik iz kataloga video nastyja zabranjenih u Britaniji osamdesetih eksploatira sve motive viđene u žanru prije i poslije njega, ali s legendarnim Udom Kierom i pojačanom seksploatacijom u osnovnom sastojku sadističkog trilera ispunjenog… pa, krenimo redom.

Udo je Paul Martin, psihotični pisac seksi-romana koji su ga učinili bogatim, a koji svoje novo ‘remek-djelo’ priprema na britanskom selu, uz pomoć seksualnih usluga djevojke i daktilografske pomoći tajnice. Jedno silovanje u polju, nekoliko ubojstava i lezbijski seks kasnije, sve završi u potocima krvi.

‘House on Straw Hill’ je prekrasno blesav, nedvojbeno atmosferičan, spor, ali i neviđeno šarmantan psihoseksualni triler s naznakama slashera, posve u duhu vremena, sa seksi ženkama (Linda Hayden i Fiona Richmond u punom sjaju!) i odličnim segmentima psihoze, podebljane kombinacijom krvi, vrištanja i tutnjavom dobre stare pisaće mašine.

(0)

Pun autobus Paleta samih na svijetu.

Ne znam ni sam što sam očekivao, ali svakako nisam očekivao toliko brbljanja i tipičnog kineskog kreveljenja. HK arthouse ikona Fruit Chan, uz komercijalni uspjeh u kinima, uspjela je ‘The Midnight After’ ugurati čak i na velike festivale – sjećam se kada su ga u Berlinu najavljivali kao ‘prvi Chanov izvorni horor nakon ‘Dumplings”, ali ovo baš i nije horor, prije stivenkingovski triler, posoljen komedijom. S glumom kao najlošijom točkom i fotografijom kao najboljom stranom stvari.

Pratimo poveću skupina šarenih likova, koji u jednom trenutku dijele tek prostor minibusa, a u drugom, kad to isto vozilo prođe kroz tunel, podijele i činjenicu da su upravo oni ostali jedini živi ljudi u gradu, a kako se čini, i na svijetu. Neki postaju sve bolesniji pa se na kraju jednostavno počnu raspadati, pretvarati u kamenje, prašinu ili nakupinu mesa i krvi. Ostali su zdravi psihički, ali ne puno u glavi… U fokusu je, osim ove priče, milijun i jedna posveta Hong Kongu, njegovim običajima, povijesti, slengu i mračnoj budućnosti vraćanja Kini – opsesije koje su bile za očekivati od Chana, ali koje su jako zbunjujuće svima koji ne žive u Hong Kongu i ne govore kantoneški.

Ovo je jedan od onih filmova koji zaslužuju remake – dobru ideju valjalo bi ponoviti s manje dijaloga i drugim glumcima, manje teatra i više tenzije. Manje komedije, više misterije; manje razvučena epizoda ‘Zone sumraka’ s kreveljenjem, a više zone i više sumraka.

(0)

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

(0)

Jim Jones za 2013.

Zanimljiva je karijera Ti Westa – sve nas je oduševio remek-djelom rekonstrukcije ‘House Of The Devil’, koje je u eri posveta bilo jednim od najvjernijih hommagea staroj VHS produkciji. Premotajmo pet godina naprijed i West ima nešto drugačiji status, na meti mnogih koji su svjesni da u žanru horora postoje daleko talentiraniji redatelji koji su zaslužili dobiti kikiriki s kojim West snima svoje filmove – a koji bi taj kiniriki svakako iskoristili bolje.

‘The Sacrament’ jest jeftin film, koji nedostatke krpa– pa naravno – found footage/mockumentary formom, ali srećom bez korištenja POV-a digitalke (osim u zadnjih pola sata, kad ima smisla), a s korištenjem pravog medija (Vice) kao podloge za suradnju i dašak ‘realizma’.

Glavna podloga ipak su Jim Jones i  čuveni masakr u Jonestownu – zanimljivo kako je West odlučio uzeti pravu priču o pravom kultu i iskoristiti je za ovu dramu s natruhama trilera koja se prodaje fanovima horora, makar su dokumentarci o pravom Jonesu pa čak i TV film ‘Guyana Tragedy’ iz 1980. daleko zanimljiviji, da ne govorim ‘strašniji’ i intrigantniji uraci od ove priče o komuni koja se pretvori u suicidalni kult.

(0)

Korejski remake HK trilera.

Nitko nije imun na remakeove pa tako ni Azija – dok Hollywood rimejka azijske filmove, azijske kinematografije također rimejkaju svoje rudnike kreativnog zlata. Na red je tako došlo… pa, ne baš zlatno, ali srebrno djelce – sjećate se ‘Eye In The Sky’? Gledali smo ga na devetom FEFF-u, hongkonški špijunski triler u produkciji Johnnie Toa, a eto godinama kasnije, Južna Koreja dobila je prava na priču i snimila svoju verziju. Možda čak malo bolju od originala i sa šarmantnim cameo gostovanjem Simona Yama kao otvorenom posvetom izvorniku.

A remake kao takav?

Američki raskošan, holivudski razigran, ali ne i holivudski tupav, tek umjereno klišejiziran u svom pristupu priči o posebnom policijskom odjelu zaduženom mozgom, a ne mišićima loviti pljačkaše banke. Fina pop trilerčina, uglavnom.

(0)

Zli dvojnici iz Japana.

Ideja o dopplegangerima i dvojnicima koji nam zagorčavaju život u prezentu ne samo da nije nimalo originalna, nego je i pomalo aktualna, na potezu od prošlogodišnjeg Mikija Satoshija (‘It’s Me, It’s Me’) do novog Richarda Aoyadea (‘Double’). Ali ova japanska verzija klasičnog koncepta bila je možda najbolji, a svakako najzanimljiviji igrani film koji smo ove godine pogledali u Udinama. Unatoč narativnim rupama o kojima se raspravljalo danima nakon gledanja – jer svijet koji je Asato Mari saštrikala prema romanu Hojo Haruke ne samo da je neodoljivo mangoidan (čak i ako nema veze sa stripom), već je prilično inteligentan brainfuck s odličnim ritmom jezovitog trilera i idejama koje savršeno kombiniraju sve na potezu od drame do horora.

Priča je to o frustriranoj slikarici koja otkriva svoju dvojnicu, nakon što je policajac privede zbog krađe u supermarketu koju nije počinila – ne treba dugo da bi shvatili da i murjak ima dvojnika, puno agresivnijeg i nasilnijeg od njega samoga, kao i to da u Tokiju operira cijeli klub ljudi koji imaju problema sa svojim materijaliziranim ‘jinom’.

Stajliš, a osim očiju, pošteno zaposli i mozak. Verinajs.

(1)

Novi Filipini koji vole stare Filipine.

Koliko su ga napumpali u festivalskoj najavi, čovjek bi očekivao bogznašto – te luda posveta starim eksploatacijskim Filipinima, te Taratino, te seks i nasilje… A na kraju smo sve te elemente dobili tek u natruhama, u filmu koji je negdje između sjajno stilizirane sapunice i krimi drame s odličnim, ali ipak bljeskovima genijalnog nasilja i humora. Uglavnom u paketu.

Saga je to o ratu kriminalističkih bandi, jednoj osveti, zgodnoj djevojci s viškom kilograma koji ne smetaju (čitaj: velike kosti) i korumpiranoj Manili šezdesetih.

Na stranu očajna njuška za glavnu ulogu, kao i to što je glavni junak cijeli film bizarno retuširan kao lice iz starih talibanskih foto-albuma, jer najveći problem filma jest njegov užasan ritam, neujednačeno smjenjivanje tromosti i dinamike, što s vremenom postane naporno, a nakon nekoliko krajeva koji to nisu i iritantno.

Zanimljivo, ali ne i dobro.

(0)

Pionirski slasher Fernanda Di Lea!

Štoviše, ne samo slasher, već i savršena stara mješavina soft pornografije, horora, trilera i neogotike, miješane s psihodelijom. Nije giallo, već prije baš proto-slasher, priča o maskiranom ubojici koji terorizira elitnu ludnicu, umobolnicu za bogate žene, ljepotice koje se valjaju s vrtlarima, dok crvenokose medicinske sestre bare crnkinje, nježno ih kupajući u pjenušavoj kupki.

Naravno da se u svemu tome našlo mjesta i za Klausa Kinskog – ne znamo kako je veliki Fernando uspio izaći na kraj s manijakom, ali ova, iako mala uloga diže cijelu stvar, koja je ionako već dignuta količinom sisa, savršene glazbe, fotografije, psihodelije i nenadjebivog retro ambijenta. Šteta samo što je film u globalu prilično razvučen i dosadnjikav.

(0)