FEFF 17: PORT OF CALL

Suvremeni noir?

Tako ga opisuju, a ima smisla, jer iako je ‘Port of Cal’ u osnovi spoj trilera s elementima gorea i drame, sama srž je krimić. Moderni, u smislu da nije baš u stilu klasičnih hongkonških krimića; treći film Philipa Yunga donosi inovativno pripovijedanje i svoj najveći adut: fotografiju Christophera Doylea. Stari majstor zna kako iz digitalije izvući maksimum – ‘Port Of Call’ donosi bijedu urbanog življenja u punoj snazi moćnog sivila i ‘smeđila’.

Priča o ubojstvu 16-godišnje prostitutke nije klasični whodunnit, jer ubojicu upoznajemo odmah na početku – ono što se odmotava je prošlost, kao i psihologija žrtve i napadača, s pokojim slojem mentalne težine dežurnog detektiva na slučaju (odlični Aaron Kwok). Sve to po istinitom događaju.

Težak, pomalo razvučen, ali gledanja vrijedan film.

FEFF 17: PARASYTE, PART I & II

Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

FEFF 17: GANGNAM BLUES

Kako se gradio luksuzni Seul i koliko je okrvavljenih sjekira zavitlano putem?

Odgovor: naporno i puno. ‘Gangnam Blues’, poznat i pod nazivom ‘Gangnam 1970′, razuzdana je eksploatacija post-PSY-jeve popularizacije luksuznog dijela glavnog grada Južne Koreje, a koji je do prije nekog desetljeća bio tek polje puno blata i trave.

Naravno, mafija se pozabavila građevinskim čudima i noćnim životom, no da bi Gangnam i njegov Style danas bili to što jesu, morali su proći kroz ‘blues’, a u ovom slučaju, on je priča o dva pobratima koji završavaju u suprotnim bandama tijekom poptunog kaosa korupcije, a koja kombinira prljavu politiku, egzekucije i blaže nasilje sa seksom, ucjenom i zabadanjima noževa u leđa, prenesenim i doslovnim.

Isto niže i film Yoo Haa (‘A Dirty Carnival’), koji je impresivno nasilan i poprilično zabavan, iako počinje pomalo čudno, nespretnog tempa i ne baš pretjerano visoke produkcije kada je retro-rekonstrukcija u pitanju. Izvrstan način za popuniti rupu zvani ‘moderni azijski gangsterski film’ – nije među najboljima, ali je itekako gledljiv.

FEFF 17: 0.5 MM

Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ’0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

FEFF 17: THE WICKED

Čuda su moguća!

Jer, ‘The Wicked’ je pravo malo čudo – korejski redatelj Yoo Young-seon snimio ga je sa samo 10.000 dolara (slovima: deset tisuća dolara!) u svega deset dana (!), a film izgleda… pa, kao da je koštao nekoliko milijuna, tj. baš & upravo kao ‘normalni’ film. Ovo nije ni Bore Lee, ni found footage ušteda, nego psihološki triler spreman ozbiljnu distribuciju.

Nije da nema mana, ali one su uglavnom detalji unutar same priče (pomalo nemušto miješanje nadnaravnog i tipično kriminalnog), dok se cjelina gleda kao sočni komad psihološkog trilera, priče o djevojci koju šefica i kolege sustavno maltretiraju na poslu. Kada se jednog dana okladi o rezanje prstiju, počinje psihopatološka vožnja koja mudro i vješto izokreće pozicije glavnih heroina, otvara nekoliko Pandorinih kutija i u konačnici dostavlja odlično malo iznenađenje koje daje nadu u snimanje suvislih uradaka mimo sustava velikih brojeva.

U svakom slučaju sjajan početak naše posjete već 17. po redu Far East Film Festivalu u Udinama…

Nešto mi je zapelo u grlu

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

Snuff produkcija na razini

Moderni život je nezdrav

Bilocation

Zli dvojnici iz Japana.

Ideja o dopplegangerima i dvojnicima koji nam zagorčavaju život u prezentu ne samo da nije nimalo originalna, nego je i pomalo aktualna, na potezu od prošlogodišnjeg Mikija Satoshija (‘It’s Me, It’s Me’) do novog Richarda Aoyadea (‘Double’). Ali ova japanska verzija klasičnog koncepta bila je možda najbolji, a svakako najzanimljiviji igrani film koji smo ove godine pogledali u Udinama. Unatoč narativnim rupama o kojima se raspravljalo danima nakon gledanja – jer svijet koji je Asato Mari saštrikala prema romanu Hojo Haruke ne samo da je neodoljivo mangoidan (čak i ako nema veze sa stripom), već je prilično inteligentan brainfuck s odličnim ritmom jezovitog trilera i idejama koje savršeno kombiniraju sve na potezu od drame do horora.

Priča je to o frustriranoj slikarici koja otkriva svoju dvojnicu, nakon što je policajac privede zbog krađe u supermarketu koju nije počinila – ne treba dugo da bi shvatili da i murjak ima dvojnika, puno agresivnijeg i nasilnijeg od njega samoga, kao i to da u Tokiju operira cijeli klub ljudi koji imaju problema sa svojim materijaliziranim ‘jinom’.

Stajliš, a osim očiju, pošteno zaposli i mozak. Verinajs.

PEE MAK

Najgledaniji tajlandski film svih vremena.

Bangjong Pisanthanakun proslavio se sa ‘Shutter’ i svojim pričama u obje ‘Phobije’ – stoga nije čudno da je pokoju godinu kasnije kompletnu glumačku ekipu iz ‘Phobije 2’ prebacio u tko-zna-koju-po-redu priču o duhu koji je obilježio tajlandsku tradiciju i kulturu, ne samo u pričama, već i u više od 100 filmova, TV serija, kazališnih predstava… ‘Nang Nak’ jedan je od prvih na Zapadu razvikanijih uradaka s temom ratnika koji se vraća u selo svojoj trudnoj ženi, ne bi li potom shvatio da stvari nisu kakvima se čine.

Pisanthakuov ‘Pee Mak’ oborio je sve rekorde gledanosti zbog kristalno jasnog i genijalnog recepta – bio je to prvi put da je netko spojio tradicionalni ghost story s komedijom, zbog čega je film oborio sve box office rekorde, u medijima bio gotovo svakodnevno i postao jednim od najvećih filmskih fenomena u povijesti Tajlanda!

No dok horora gotovo i nema, humor je daleko od zlatne ere tajlandskih komedija, dijelom zaključan u kulturne kodove i lokalne fore, a dijelom preblizak kreveljenjima viđenjima na potezu od hrvatskog zabavnog programa na TV-u do kineskih blockbustera u multipleksima, a iako nije grozan – zna čak ponekad i nasmijati – daleko je od nečega što bismo preporučili za neizbježno gledanje. Svim zarađenim milijunima unatoč.

THE SNOW WHITE MURDER CASE

Ubojstvo, kozmetika i Twitter.

Iako smo savršenu integraciju interneta u svijet filmske slike gledali davno, još s ‘All About Lily Chou-Chou’ (2001), u novoj generaciji (filma i Weba) stvari odlaze još dalje pa ‘The Snow White Murder Case’ doslovno ima dvije radnje – jednu koja se vodi u pravom svijetu i paralalenu koja se odvija u cyberspaceu, preko bezbrojnih Twitter feedova koji se skrolaju preko polovine filma kao mješavina bizarne špice i duha komunikacijske šizofrenije 21. stoljeća.

Dobro je to isfurano, drugim riječima, baš kao i sâm film, prvi koji smo pogledali tijekom naše kratke ekspedicije na ovogodišnji Far East Film Festival. Iako nastavlja pomaknuti dramski pristup redatelja Nakamure Yoshihire, proslavljenog po naslovima kao što su ‘The Foreign Duck, The Native Duck and God In A Coin Locker’ i ‘Fish Story’, ‘The Snow White Murder Case’ malo je više u mainstreamu, kao klasična whodunnit? priča o istrazi koju TV novinar provodi analizirajući smrt ljepotice zaposlene u kozmetičkoj kompaniji.

Nije genijalno, ali je bolje od većine sličnih stvari – i svakako bolje za gledati, nego što zvuči kad se ovako pročita.

‘The Raid 2′

Bili smo na Far East Film Festivalu u Udinama te svjedočili novom ‘zlatnom dobu azijskog filma’ – unatoč iznimkama, ‘zlatno doba’ podrazumijeva tek brojanje doslovnog zlata (čitaj: novca)

Drugim riječima, dok jedni padaju, drugi nezaustavljivo rastu, pa su tako u protekloj godini gotovo sve azijske kinematografije zabilježile neviđen komercijalni porast, a neke su ostvarile i najbolje rezultate u povijesti!
Poput Vijetnama, koji prolazi kroz ‘zlatno doba’ s godišnjim porastom produkcije od čak 50 posto, ili Malezije, čiji su nacionalni filmovi probili sve rekorde prodaje u posljednjih 12 mjeseci. Zlatno doba zahvatilo je i Filipine, državu koja je spasila produkciju izgradnjom tzv. mandie scene, valom tzv. mainstream-indie filmova što odgovaraju i tržištu i festivalima.
Kina, koja i dalje bilježi rast od nezaustavljivih 30 posto godišnje, prijeti prestići Hollywood u idućih pet godina. Od 50 najuspješnijih filmova distribuiranih u Kini, 25 su nacionalne produkcije sa Stephenom Chowom kao šampionom, čiji je ‘Journey To The West: Conquering The Demons’ zaradio više od 200 milijuna dolara.

Cijeli tekst – OVDJE