Azijske ‘Bande New Yorka’.

Nekako se i dalje ne mogu načuditi da iza ovog stoji Martin Scorsese, makar i kao izvršni producent. Niti da je Andrew Lau, čovjek koji je Scorseseu osigurao Oscara s ‘Infernal Affairs’, baš toliko zaboravio režirati.

Al ajde, dogodilo se – ‘Revenge Of The Green Dragons’ saga je o ratovima azijskih bandi u New Yorku osamdesetih, a najveći joj je adut to što onda kada ne izgleda kao hipermoderni HK čušpajz, stvarno podsjeća na stare B-filmove koje smo hvatali na VHS-u i noćnim programima kablovskih televizija. Iako sumnjam da mu je to bio cilj. Ima malo retro stila i dijelom je zabavan, no je li to dovoljno?

Ultranasilje je na visini – zubi se čupaju kliještima, prsti i grkljani se režu noževima, djeca se koriste kao vreće za boks, jedni drugima iz sadizma seru u usta, a meci pršte na sve strane. No ti bljeskovi ludila razasuti su oko traljave i nemušte C-podloge, čiji problem nije samo niski budžet, već puno više od toga: banalni scenarij, iritantna montaža, beskorisno razbacivanje glazbom, potpuno idiotska dramaturška rješenja, amaterska gluma, kič-slow motioni… Šteta, a veselili smo se kad se pojavio trejler. Poanta? Ne vjeruj trejleru ni kada darove nosi!

(0)

Svemirci oplođuju po zemlji. Ima li nade?

Dvije su riječi bile presudne pri odluci za gledanje ovog izgubljenog klasika ŽNJ-produkcije –
Eric Estrada. I to što je riječ o izgubljenoj trešini sa zalaska osamdesetih, snimljenoj za toliko malo novca i s toliko malo talenta da uistinu izgleda kao pornić bez seksa. Iako ima i pokoju golu sisu.

Što sve jest za očekivati ako imamo na umu da je ‘Alien Seed’ AIP-ov izravno-na-VHS proizvod, saga o svemircu koji oplodi Zemljanku ne bi li, u svemirskom ‘twistu’ klasičnih sotonističkih filmova sedamdesetih, začeo ‘mesiju’ koji će voditi ‘novi svijet’. Novinar pomaže, vlada odmaže.

‘Alien Seed’ je jedini film u karijeri stanovitog Boba Jamesa, koji je ulaskom u devedesete valjda shvatio da je pametnije baviti mu se građevinom, štrikanjem ili proizvodnjom kišobrana. Srećom, prije negoli je nestao, ostavio nam je ovaj klasik, nešto između SF trilera, snimaka sa svadbe, eksploatacije i eksperimenta na temu ‘kako snimiti film u kojem se praktički ništa ne događa, ali da traje sat i pol i funkcionira kao SF’. E to tek treba znati.

(0)

Oda VHS-u.

Još malo i proći će 10 godina otkada je Žutog titla – prvo knjige, a onda i websitea koji su vas podsjećali (i još uvijek to čine) na postojanje blaga s VHS-a, lobirali za dostojanstvo zombija i slavili old school horore na koje su mnogi zaboravili u 21. stoljeću. Deset godina kasnije, sve čime smo se bavili – a i još uvijek se bavimo – postalo je skoro-pa-mainstream. Ponekad žestoki mainstream.

Franz Ferdinand koriste žutotilovski gorefest za kreiranje videa kojim se vraćaju na scenu, zombiji su toliki hit da imaju zasebne magazine i TV emisije, a u 2013. Mamoru Oshii i Atom Egoyan govore za dokumentarac koji započinje traganjem za VHS-icama na meksičkom buvljaku, potragom za izgubljenim akcijskim klasicima Charlesa Bronsona i Dolpha Lundgrena na vrpci. Ne, ‘Rewind This!’ nismo snimili Marko i ja, iako počinje onako kako smo mi započinjali rad na Žutom titlu – riječ je o sjajnom dokumentarnom djelu Josha Johnsona, koji je odlučio izgraditi ultimativni totem obožavanom, umrlom formatu.

Neki od najvećih i najluđih kolekcionara Amerike otvaraju vrata svojih zbirki i dijele nevjerojatne raritete, no ‘Rewind This!’ se ne zadržava samo na Zapadu – obrađen je i fenomen japanskog V-Cinema, s mnogim ikonama scene pa čak i našim starim frendom Tomom Mesom. Dotaklo se putem i legendarnog trenda oslikanih kavera, ludih promo kampanja, zaboravljenih bisera izravno-na-video produkcije…

Jeftino, poučno, zabavno, dobro i bolno nostalgično. Na najbolji mogući način.

(0)

Franco Nero u lovu na ajkule. I blago.

Dok sam još u post-grosmanovskom moodu i raspoložen za Enza i Nera, zavrtio sam ovaj film koji nikada prije nisam pogledao – doduše, iskopao sam možda nagori VHS rip ikada, izgleda kao da cijeli film gledate kroz zavjesu (sa sjebanim zvukom i švedskim titlom), ali to valjda garantira maksimalno autentično iskustvo i jamči dio šarma.

Jer ‘The Shark Hunter’, znan još i kao ‘Guardians of the Deep’, jest šarmantan, ali nažalost ništa više od toga – jedna od onih old school avantura nastalih u zlatnoj eri talijanske eksploatacije, snimljena za sto kuna, sa scenarijem napisanim na salveti i soundtrackom koji će vam otopiti mozak.

Dobrim dijelom se ne događa ništa, ali onda kada se događa gledamo Franca Nera kako lovi morske pse na malom otoku, sve dok se ne odluči loviti potopljenih 100 milijuna dolara, koje su naciljali i mnogi drugi alfa mužjaci.

(0)

Akcijski spektakl!

Mora postojati neka posebna kategorija ovakve umjetnosti – dobro, neki bi to nazvali ‘najgorim filmom ikada’, ali ovo je jedinstven način za snimanje osamdeset minuta ničega, ali ujedno i svega mogućega – s iznimno ograničenim budžetom. Ono, borelijevskih proporcija i s edvudovskim poznavanjem zanata. Rezultat je VHS rip izgubljenog C-klasika u kojem pola radnje otpada na suludu formu ‘filmske radio drame’, s obzirom da se priča razvija i odvija na telefonu, a druga polovina na bjesomučnu i posve neučinkovitu, nimalo impresivnu pucačinu. S glumcima, pardon, ‘glumcima’ koji vidno čitaju svoje rečenice s papira, dok u slušalicu izgovaraju najveće i najbesmislenije gluposti koje ćete ikada čuti.

Zli Arapi u Siriji oteli su i ubili CIA-inog agenta pa tim preostalih agenata kreće u ne pretjerano uspjelu misiju oslobađanja. Između telefoniranja imamo protrčavanje u maskirnim uniformama, beskrajne i besmislene eksplozije, antikarizmatičnog proćelavog sredovječnog akcijskog junaka koji u streljani voli koristiti uzi, noseći rejbanice dok puca u metu te agentice u toplesu i kupaćim gaćicama s leopardovim uzorkom, koje na plaži u Cannesu špijuniraju ‘terorističku jahtu’. Kraj osamdesetih za vrhunac izravno-na-video eksploatacije, koja Cannonove bliskoistočne akciće čini blockbusterima epskih proporcija.

Jesam li spomenuo da zle Arape glume brkati Ameri s kuhinjskim krpama na glavi?

(0)

Nastavak s Garethom ‘The Raid’ Evansom i Eduardom ‘The Blair Witch Project’ Sanchezom iza kamere!

Postaje li to ‘VHS’ novom franšizom? Iskreno, ne bih imao ništa protiv toga da ova simpatična mala posveta eri video vrpce bude novi serijal koji će nas svake godine podariti idejama svježe krvi, uronjenima u ideje prošlosti, ali prezentiranima na način prezenta – tko bi rekao da još uvijek ima energije u POV/found footage modelu, jer ‘VHS 2’ bolji je od jedinice!

Čini se da je smanjenje broja priča doprinijelo dizanju kvalitete – prva priča je imala potencijala biti horor verzijom ‘Black Mirror’, no iako malo poglupi na kraju i dalje je riječ o zabavnoj reciklaži stare ideje o presađenom (u ovom slučaju bioničkom) oku koje vidi duhove; druga donosi sjajnu zombi avanturu ispričanu iz pozicije zaraženog, treća je totalni tulum uz ludi kult, demone i razuzdani gorefest, a na kraju dobijemo i zle svemirce, da svi dežurni negativci budu na broju.

Jako zabavnih sat i pol – kad u masovnu prodaju krenu Googleove naočale, ovakve će stvari biti još lakše štancati. Hoće li to srušiti kvalitetu? Pojma nemam, ali za sada je ovo dobro. Skroz.

(0)

Za generaciju Žutog titla zanimljiv je to podsjetnik na odrastanje i doba u kojem je masovno proizvedena video snimalica zauvijek promijenila zabavnu industriju i način na koji je funkcionirala distribucija sadržaja. Imamo dojavu da se u ovom interesantnom filmu pojavljuje i naš frend Tom Mes.

Više informacija o filmu potražite na retro-oblikovanoj službenoj web-stranici.

(0)

U obiteljskom okruženju se sabrao, napunio baterije pa se odlučio za novu karijeru — komičarsku. Ne bi li što bolje demonstrirao raskoš svog talenta, Fred je nažicao frenda da uzme kameru pa su zajedno snimali njegove Boratovske ulične eskapade, zajebantske intervjue (klinac s posebnim potrebama ispituje Steve Albinija o Batmanu) i slične polu-skečeve u slobodnoj, improviziranoj formi. Najbolje uratke Fred je kompilirao na VHS kazetu koja je uskoro postala tražena roba te se našla i u rukama HBO-ovih producenata koji su mu, oduševljeni viđenim, odmah ponudili gažu.

Fred je nedavno po prvi put gostovao u radijskom showu Howarda Sterna uz kojeg je odrastao, a čiji je utjecaj, ali i modus operandi i te kako vidljiv. Otvorio je dušu i objasnio kako ni sam ne vjeruje da mu je dvadesetak minuta gerilske komedije potpuno promijenilo život pa je danas jedan od članova Saturday Night Livea te piše i realizira vlastiti projekt Portlandia, trenutno u trećoj sezoni emitiranja.

U nastavku je video, skinut s VHS-a pa pogledajte kako se lansiraju karijere.

(0)

‘Kung-fu gets pulped in this comic-book level movie, which should appeal to teenaged and 20-something males. A noir-ish actioner with plenty of strippers, The Girl from the Naked Eye should be a strong contender in high-testosterone territories: venues near frat houses, military bases and dojos’, pisao je Hollywood Reporter, zaboravivši na listu dodati i – Žuti titl. Jer, na prvi pogled, ‘The Girl from the Naked Eye’ jest tipični žutotitlovski film: azijsko-američki kung fu stripovske estetike, iznenađujuće lijepih digitalnih kadrova i još ljepših žena čija je količina odjeće obrnuto proporcionalna budžetu cijelog projekta.

Šteta što je u konačnici tek jeftina, blesava kolor verzija ‘Sin Cityja’, s groznom glumom, ubojito sporim ritmom, razvučenim dijaloškim scenama i jako šupljim, napadno nategnutim pristupom emocijama koje želi odaslati kroz osvetnički koncept krvave potrage za ubojicom dražesne eskort dame. Više ‘Hejzi’, nego ‘Lun kralj ponoći’.

No opet, tu su kung fu fajting, silikoni i odjevena Sasha Grey pa ako već nije jedan od boljih B-filmova 2012. i dosadniji je od očekivanog, ovo jest relativno gledljiv komad jeftine žanrovske polu-eksploatacije, tipični indie VHS/OTV akcić iz devedesetih, samo prežvakan i prilagođen Playstation/RTL generaciji novog milenija. S boljom fotografijom, ali bez duha.

(1)

Kako prepoznaš film Andyja Sidarisa? Uvijek vrvi plavušama golih i velikih sisa, neizbježno je prepun vrlo loše glume i grozno izvedenih efekata te jeftinih eksplozija, ali se uvijek jako dobro zabaviš.

Andy je karijeru iza kamera počeo kao redatelj sportskih događanja te je kao pionir razvoja televizije u pedesetima usavršavao sportske prijenose uživo, za što je i višestruko nagrađivan. Kasnije se gospodin Sidaris prebacio ne eksploatacijsku akcijsku kinematografiju u kojoj se etablirao kao onaj koji je imao recept i nos za (ne)ukus videodistributera — bedasti scenarij, playboyeve zečice i pretjerivanje u akcijskim segmentima.

Hard Ticket To Hawaii prototipni je Sidarisov uradak – zečice u ulogama agentica na tajnom zadatku slučajno presretnu distribuciju ukradenih dijamanata na u naslovu spomenutoj američkoj otočnoj državi te se nađu u žestokom obračunu s članovima umrežene zločinačke organizacije. Uz pregršt pretjeranih, ali zato i zabavnih napucavanja, tuče i eksplozija. Sukob zakona i kriminala dodatno zakomplicira i odbjegla (vrlo neelastična) zmijetina. Uz sav arsenal scena za pamćenje poput skejtanja na rukama nasred ceste, svakako posebno treba istaći onu s frizbijem koja je viralni hit i popularna forvarduša. Pravi je to morsko-ljetni ejtiz VHS spektakl idealan za dokolicu pod ovim valom vrućine.

(0)