Ražnjić!

Scat-zombiji.

Zombiji kako ih vidi moderna japanska horor-komedija ili bolje rečeno, kao ih vidi legendarni Noboru Iguchi, koji je snimio svoj možda najuvredljiviji i najzabavniji film do sada, vrhunsku žanrovsku parodiju – sagu o skupini mladih Japanki i Japanaca u raljama zombi-guzica!

Ovi živi mrtvaci plod su utjecaja golemog parazita koji iz crijeva dolazi u mozak i tjera ljude da jedu druge ljude, a katkada i govna – s kojima gađaju svoje mete prije nego se pretvore u monstrume koji jurišaju koristeći anuse kao ubojita svrdla. Hoće li hrabri prdež mlade frustrirane školarke vične karateu, u šumi sisa, tentacle hentaija i incestuoznog pedo-znanstvenika, uspjeti spasiti ljudsku rasu?

Što reći osim – divno je živjeti u vrijeme u kojem su ovakvi filmovi mogući. Al stvarno.

Napad iz kloake!

Napad iz šupka!

Kišobranom na beštiju

Prva indijska zombi-komedija.

Svijet se mijenja i opako globalizira, a s njim i Bollywood – nekoć turbo-konzervativna i bolno autohtona kinematografija u kojoj se tijekom trosatnih narodnjačkih eskapada seks prikazivao pjevanjem i plesom, baš kao i većina ‘snažnih emocija’, pretvorila se u prilično amerikaniziranu zabavu, ne tako drugačiju od mnogih, na ovoj strani svijeta već viđenih niskobudžetnih putovanja žanrom. Barem kada govorimo o ovom primjerku izvoza – svaka sekunda ‘Go Goa Gone’ daje nam do znanja da je uradak itekako namijenjen zapadnoj publici, brojnim lovcima na zombi-komedije (Zom-Com) koji operiraju na svim stranama svijeta.

Svi klišeji zapadnjačke formule su na mjestu – dva frenda stonera između motanja jointa ostaju bez posla i ljubavne veze pa bare dobroguze koke po bazenima pričama o Facebooku te tulumare s našmrkanim lezbijkama na rejvovima u organizaciji ruske mafije. Ne bi li se stvari zakomplicirale kada se na radaru pojave ‘evil dead’. Naravno, sve to se odvija u indijskoj turističkoj Meki iz naslova, Goi – baš kao što i priliči jednom turističkom filmu.

I je li dobar? Pa, za nas navikle na bolivudski humor, čak nije ni loše (štoviše, ima par antologijskih fora), iako (nažalost?) nema klasičnog pjevanja i plesanja pa traje ‘samo’ dva sata – uključujući bizarne, maratonske anti-pušačke oglase razasute po njemu. No zato ima gorea, žvakanja ljudetine, zabavnih okršaja sa zombijkama u vrućim hlačicama, sačmom napunjenih lubanja u stanju eksplozije i sličnih dražesnih stvari koje se očekuju u ovakvom paketu. Kakav god da generalno bio, Indija se pridružila klubu, a kako sada stvari stoje, čini se da će i Kosovo i Bocvana snimiti svoj zombi film prije Hrvatske.

Ne vidiš dobro?

Heroji

Zombi u napadu, a što drugo?

Podsjetite me da konačno prestanem slušati britansku filmsku kritiku.

Oduvijek su poznati po tome da će razvikati svako domaće govno kao masterpis, ali nikako da prestanem biti znatiželjan – tako sam negdje čitao da je ‘Before Dawn’ ni manje ni više nego briljantan spoj drame i zombi-horora, saga o bračnom paru koji odlazi na put liječiti krizu veze, a onda upadne u daleko veću krizu kad im odmor naruše živi mrtvaci.

Nažalost, ‘Before Dawn’ je još jedan ultra-jeftini komad britanskog pokušaja pakiranja zombija u pametniju ambalažu, s debelo ograničenim resursima i scenarijem koji se vuče sporije od čovjeka s motorkom odrezanim stopalima, amaterska kvazidrama s jednim i pol zombijem i 80 bačenih minuta ničega. Zajedno s treskavom kamerom, groznom fotografijom i stravično iritantnim soundrackom. Pun paket, dakle.

Možda je vrijeme da stavimo moratorij na zombi-žanr, jer prezasićenje tržišta stvarno vodi do poplave smeća i opasnosti da ćemo se toliko zasititi žderanja ljudetine da ćemo izgubiti volju čak i za ono što stvarno valja? Ma koliko ‘ono što valja’ danas dobivali rijetko…

On se boji

Ona se ne boji

Ukleti Wesley Snipes

Vratio se Wesley Snipes nakon što smo o njemu više čitali o (ne)plaćanju poreza nego o radu ispred kamera. Sudeći po traileru (kojeg je blogosfera već nazvala ‘Bladeom’ sa zombijima), pedesetgodišnji majstor karatea, kung fua i jiu jitsua opet je na pravom putu da barem malo oživi dane slave iz ere filmova ‘New Jack City’ (1991.) i ‘Putnik 57′ (1992.).

Za kraj, jedan prigodni: Stoji Wesley Snipes na zadarskom autobusnom kolodvoru i dolazi starac do njega pa pogleda prema Velebitu i reče: “Biće sniga!”. Wesley ga opali šakom: “Who ya callin a bitch ass nigga?”

Oprostite, znate li gdje je najbliži cirkus?

Još jedan horor omnibus. Sa zombi-klaunom i zombi-Meksikancima.

Trend horor omnibusa ide dalje pa red je da, nakon što smo odgledali dobar ‘V/H/S‘ i ne tako dobar ‘The Theatre Bizarre’, bacimo oko i na friški komad američke kompilacije strašnih priča, ovog puta iz radionice Boba Badwayja (‘The Uninvited’), Michaela Emanuela (redatelj raznih TV serija, poput nekih epizoda ‘Weedsa’) i Igora Meglica (snimatelj na koječemu, uključujući i ‘World War Z’) – dakle redom ne pretjerano velikih imena koji ujedinjenjem snaga pokušavaju poručiti: hej, i mi možemo biti strašni, bez prevelikog budžeta, ali s naramkom zgodnih ideja i kompetentnim izražajem filmskog jezika.

I jesu li uspjeli?

Pa, ‘Scary Or Die’ je po kvaliteti nažalost ipak bliže ‘The Theatre Bizarre’; nešto manje ambiciozan, ali jednako neujednačen u odnosu kvalitete i šrota. Priče nas vode od američke pustinje, u kojoj se redneci nakon ubojstva meksičkih imigranata nađu na meti zombija iste nacionalnosti preko mračnih ljubavnih avantura korejske zajednice u SAD-u do kilera kojeg proganjaju slike raskomadanog tijela u kadi i čovjeka koji postaje zombi-klaun nakon što ga isti ugrize!

Iako je ovo jedan od gledljivijih naslova u nevjerojatnoj svaki-dan-jedno-smeće invaziji niskobudžetnog indie horora te je svakako inovativan po tome što su mu priče, iako samostalne, ujedno i spojene te isprepletene, u cjelini ipak nije ništa bez čega ne bi mogli živjeti.

Nešto me ugrizlo, a nije komarac

Ručak je serviran, dobar tek

Juan Lee

Subverzivni kubanski zombiji.

Redatelj Alejandro Brugués ne krije da mu je kod ovakve kombinacije komedije i horora za glavnu inspiraciju poslužio ‘Shaun Of The Dead’ (uključujući i odabir imena koje, kaže, slično zvuči kad se izgovori), ali ova ‘komunistička’ varijanta invazije živih mrtvaca još je manje politički korektna – u svakom smislu te kovanice!

Red vulgarnog humora, red političke provokacije, plus non-stop akcija od početka pa do ‘kraja’ pojave masovne zombifikacije otoka recept je koji ‘Juan Of The Dead’ čini neopisivo zabavnim djelcem. Ono savršeno nadilazi ograničenja budžeta pa hrpetinom originalnih i svježih ideja te galerijom alanfordovskih junaka (plus egzotična lokacija, kao Dalmacija iz sedamdesetih, hehe) lansira jedan od svakako značajnijih naslova u žanrovskoj gomili, kao i jedan od onih koje se stvarno isplati pogledati, nakon dugo vremena.

A najbolje od svega – ovo je prvi kubanski zombi-horor ikad! Čak i Castro ima jednog – a kad ćemo mi?

Strava te užas!

Heroji ulice

Nalazimo li se na pragu rođenja velikog novog podžanra? Uz ‘Abraham Lincoln vs Zombies’, ovo je jedan od primjeraka tzv. ‘zombi horora smještenog u eru američkog građanskog rata’, dakle estetika 19. stoljeća izmiješana s još uvijek popularnim cijeđenjem svih aspekata žanra živih mrtvaca.

‘Exit Humanity’ imao je priliku postaviti kriterije za budući razvoj potencijalnog amalgama, ali gubi nadu u smušenom, jeftinom pristupu koji rasteže ne jako uvjerljivu dramu i tek je mjestimično soli hororom, iako niti jedno ni drugo nije baš bogznakakako oduševljavajuće realizirano. Zapravo, prilično je kenjkavo, jer ni drama ni horor nisu na visini zadatka.

Film nas vodi u svijet Edwarda Younga, koji gubi obitelj, a polako i razum, no pedantno vodi dnevnik u kojem analizira svijet koji također odlazi kvragu. Konačan rezultat nije toliko loš kao većina sličnih jeftinjava na današnjem tržištu, ali nije ni dobar koliko je mogao biti – a svakako je predug i razvučen kao žvaka na užarenom asfaltu. Kombinacija klišeja i ‘drugačijosti’ čini ga gledljivim, iako ne i esencijalnim gledanjem.

Ne pitajte!

Zombi-vampir i njegov najbolji prijatelj u buddy-buddy horor komediji sezone.

Teško je pobrojati kroz koje sve žanrove proputuje ovaj film tijekom čak dva (ni minute dosadna) sata svog trajanja, ali recimo da se radi o temeljcu postavljenom na originalnom cijeđenju naslijeđa horora, komedije i tarantinovske brbljave akcije, s fascinantno poludjelih posljednjih pola sata u kojima se ‘Deathdream’ meets ‘The Boondock Saints’ formula raspada u predivnu eksploziju gorea i sveopćeg kaosa.

Drugim riječima, ‘The Revenant’ je jedan od onih indie horora koji je iz nekog čudnog razloga pao u anonimnost, iako je zaslužio biti hitom – ne samo da je masterpis u usporedbi s 90 posto B-produkcije sličnog tipa, već bi da popravi neke katastrofalno loše glumačke izvedbe i posoli to s još malo stila u prvoj polovini, i sam bio masterpis u generalnoj kategoriji!

Google će vam reći što to točno jest ‘revenant’, ali recimo da ovdje gledamo avanture ratnog veterana koji se pretvori u mješavinu vampira i zombija pa pokušava spriječiti raspadanje svog tijela ispijanjem ljudske krvi, po mogućnosti kriminalaca koje mu pomaže ubijati njegov najbolji prijatelj. Slijede parada političke nekorektnosti i najbolja scena s vibratorom ikada snimljena.

Vepons of mas distrakšn

Komšija, da narežem ja malo?

Čuvari reda, mira i nadnaravne sigurnosti

‘Reno 911′ s vampirima, zombijima i vukodlacima.

Starije generacije uporno su razočarane činjenicom kako MTV više skoro pa da i nema veze s glazbom i njenom promocijom jer se brzim internetom u svakom kućanstvu štošta promijenilo u pronalaženju i distribuciji produkcije zabavne industrije. MTV je da bi spasio što se spasiti da, target pronašao u “zaglupljenim” mladima, vizualno odgojenima na nabrijanim igrama i filmskim blockbusterima koji se snimaju u hali pa se sav ambijent naknadno “crta” na kompjuteru. Takva generacija u nebesa je vinula jeftine i bezscenarističke TV projekte poznate kao “reality show”, a umjesto da se priključi mantri “zabrinute” javnosti, MTV je pokrenuo svoj niz takvih showova te u kratkom vremenu ponudio lepezu “debilnih” protagonista koji se “natječu” u bedastim zadacima tipa “osvoji mamu svoje cure nakon što si zbario baku”. Gledanost i popularnost je uporno rasla, a glazba postajala prostor kojim će se popuniti rupe između reklama emitiranih u pauzi dva showa. Nek misli tko što želi, MTV je uspio zadržati publiku, te sa Guido-reality megahitom ‘Jersey Shore’ srušio rekorde gledanosti, a nedavno je čak iz slogana maknuo “music television” i time priznao vlastitu kapitulaciju ideje glazbene televizije te da “nomen” nije uvijek i “omen”.

Jel se ovaj zombi samo pretvara ili…

Imate pravo šutjeti

Sinoć je premijerno prikazana i prva epizoda nove serije ‘Death Valley’ koja u “dokumentarističkom” stilu prati kalifornijske policajce u borbi protiv nadnaravnih pojava — zombija, vampira i vukodlaka. I ne, ne radi se o romantičnoj interpetaciji Dylana Doga ili Marty Misterije, već su krvoločni gadovi zapravo dio kriminalne svakodnevice i u opisu policijske dužnosti te se kontrola njihovog ponašanja logično nadovezuje na krilaticu “to serve and protect”. Tako nije čudno da kamion krivuda cestom jer je vozača okinuo puni mjesec te se počeo pretvarati u vukodlaka u vožnji, vampirska prostitucija je u porastu jer moral postaje vrlo upitan ako je decilitar krvi u pitanju, a zombiji provaljuju po dućanima, ne zbog namirnica nego su gladni za kupcima i vlasnicima.

‘Death Valley’ kapitalizira uspjeh ‘Walking Deada’ i spaja ga s “reality” konceptom i nudi zabavan, agresivan i na momente krvav show, baš u skladu s očekivanjima.

Šest zasebnih, ali mudro povezanih malih priča o Koreji od začetka do post scriptuma zombi apokalipse.

Priče variraju od blesavih romantičnih komedija preko čiste akcije do mračne drame, a moj možda najveći favorit jest ‘Love That Cuts Bones’, ona o ženi koja zombificiranu majku u stanu hrani svojim dijelovima tijela, sve dok joj idilu ne naruši upadanje policajca zaduženog za istrebljenje svih inficiranih. Vjerojatno zato jer je najkompetentnije režirana i najsmislenije napisana. I najkrvavija. Odlična je i ‘After… Sorry…’, prije svega zbog premise osvete preživjelih rođaka žrtava nad izliječenim i u društvo reformiranim zombijima.

Ostatak je nešto između studentske vježbe, stripolikih egzibicija i zanimljivih koncepata, no iako nije sjajan, svakako nije ni loš – za sve koji vole zombije i Koreju, spoj će, ako ništa drugo, biti solidan tejster potencijala mladih autora okupljenih oko ove kompilacije.

Zamislite samo kada bi netko kod nas, umjesto u ‘Zagrebačke priče’, ulagao u ovakve projekte!